U ličnoj karti Snežane Ilić stoji da je rođena pre dvadeset godina u Čačku, da je po zanimanju student i da sada živi u Beogradu. Ono što ne piše, a po čemu se Snežana već afirmisala je to što već dugo godina navija za Partizan. Ona satima može da priča o svim sportistima Partizana, o njihovim učešćima na velikim i malim takmičenjima u zemlji i inostranstvu, o njihovim pobedama, rekordima i porazima.
Snežana voli i navija za sve naše sportiste pa ipak najviše ljubimaca ima među fudbalerima. Posećuje sve njihove utakmice, čita sve što je napisano o njima u našoj i stranoj štampi, sakuplja njihove fotografije, autograme. Ona s ponosom pokazuje 15 velikih albuma u kojima je pedantno sređeno sve što je u štampi objavljeno o svakom Partizanovom fudbaleru. Interesantno je to što je svaki album posvetila samo po jednom fudbaleru, i što su oni odgovarali na njena pitanja.
Kada Snežana tako redovno posećuje fudbalske utakmice, prati sportsku štampu, seća li se nekog događaja, nečega što joj je ostalo u posebnom sećanju?
„Oproštajne utakmice Milana Vukelića. Od uzbuđenja suze su mi potekle. Kako li je tek njemu bilo? Tada sam pomislila: kako je lepo biti sportista, takmičiti se pobeđivati, a zatim, kako je teško kad treba odigrati i poslednju utakmicu.“
A ako Snežanu zamolite da vam kaže i ime njenog ljubimca dugo će se kolebati, jer ona obožava sve fudbalere od broja 1 do 11, sve u timu podjednako. Pa ipak, malo više od ostalih voli Paunovića i Vukotića. Prvog, što je svoju prvu utakmicu odigrao u njenom rodnom Čačku i što je tako brzo stigao do reprezentacije a drugog zato što se razvija u odličnog fudbalera i što ne zaboravlja na školske obaveze.
Na kraju Snežana nam je rekla i to da je srećna što je ubedila svog oca, nekada velikog „Zvezdaša“ da navija za Partizan. A to, mora se priznati, nije bilo ni malo lako. Kao što uostalom nije uvek lako biti i veliki navijač jednog velikog kluba.