Budući asovi
Kao i svi mališani i junak ove male storije voleo je da trči za loptom ulicama rodnog Smedereva, da se po ceo dan igra sa drugovima, da vežba na gimnastičkim spravama, nešto manje je voleo da ide u školu, ali iznad svega želeo je da postane bokser! I to onaj pravi: kome će se svi diviti, za koga će publika navijati, o kome će se pisati, govoriti… Šta sve nije prošlo kroz glavicu tog mališana, dok je između dva časa široko otvorenim očima zadivljeno posmatrao grupu boksera kako marljivo trenira u fiskulturnoj sali školske zgrade.
Fudbalska lopta, gimnastičke sprave, i druge igre sa drugovima sve su ga manje interesovale. Jednoga dana stidljivo je prišao treneru bokserskog kluba „Metalac“, Svetislavu Jakovljeviću, i upitao ga može li i on da dođe na trening. Ovaj, videći ga onako sićušnog, blago se nasmeši, ali kako nije imao srca da ga odbije reče: „Bato dođi sutra, videćemo šta može da bude od tebe“. I mališan je došao. Oštrom oku trenera darovitost dečaka nije promakla. Marljivo je vežbao i slušao. Počeo je da nastupa za svoju ekipu, da donosi prve bodove, da beleži prve pobede… Trener i stariji drugovi radovali su se uspesima svog miljenika. Ali on nije bio zadovoljan. Želeo je da pređe u veći klub, da ima više mečeva, da se što pre afirmiše. Napustio je „Metalac“ i Smederevo i došao u beogradski „Partizan“.
I kada sve ide filmskom brzinom. Na „Turniru olimpijskih nada“, braneći boje novog kluba, pobedio je sve između ostalih, i omladinskog šampiona Jugoslavije — Tot Miholja! Osvojio zlatnu medalju i postao član mlade reprezentacije Jugoslavije. Na tom takmičenju prvi put je čuo kako publika skandira njegovo ime. San je postajao java: njegove dečačke želje počele su da se ostvaruju… Ali o svemu tome on ne želi da govori. Kao da mu je zbog svega toga pomalo neprijatno i uverava nas kako oseća da ima još puno i puno da uči, da je on još uvek početnik i da hvalu treba ostaviti za buduće dane.
„Možda je moja sreća što sam za prvog učitelja imao Svetislava Jakovljevića. To je odličan trener. Odgajio je nekoliko vrsnih boksera. Njegov đak je moj sadašnji klupski drug — Svetomir Belić. Sada treniram kod Pavla Šovljanskog. Kažem Vam: rođen sam pod srećnom zvezdom! Šovljanski je bio i ostaje moj idol. Ako mi neko nekada kaže da jednim gestom podsećam na moga trenera — biću srećan. Tada ću znati da sam uspeo u sportu.“
Eto, to bi za sada bilo sve o jednom mladom bokseru. On nije imao puno mečeva da može o njima da priča; nije ukrstio rukavice sa svim svojim protivnicima. Zna samo za ove prve mečeve, za prve pobede, za prvu zlatnu medalju. Zato je ovo samo početak priče.
I na kraju recimo da se junak zove Živko Damjanović, da je doživeo 19 proleća i da je nada od koje naš boks mnogo očekuje.