Vijaređo Partizanova neuspela epizoda, ali i velika pouka za naše mlade fudbalere
Italijani godinama regrutuju igrače za prvi tim iz redova omladinskih timova, a „legitimacija“ je igra na nekom poznatom omladinskom turniru. Na tom planu, Vijaređo je ispred svih! Dokazano je to i ovog puta. Ovaj, za Partizan jubilarni (prvi put smo učestvovali pre 20 godina, 1951. turnir je doneo potpunu supremaciju domaćina (četiri prva mesta osvojili su italijanski timovi), ali i mnoge pouke za goste.
Partizan je eliminisan u prvom kolu. To je, na izgled, neuspeh. Ali, ako se sagledaju sve komponente tog poraza (2:3 i 1:1 sa Torinom) dobija se sasvim druga slika: Eliminisan je možda najbolji tim turnira, jer nije imao golmana i sreće!
— Svima nam je žao, to je nepravda — rekao je član organizacionog komiteta, sinjor Luiđi — to samo u fudbalu može. Ali, Partizan je tim koji nam je prirastao za srce. Bićete i dogodine naši gosti! Igrate najlepši fudbal…
Pouke
Eto, iz tih poslednjih izliva komplimenata, treneri Atanacković i Damjanović mogli su da iz vuku neke pouke. I to su mirno i bez nervoze učinili. U stvari, osvedočili su se još jednom gde su slabosti ove generacije.
Kitnjasti, lepršavi, atraktivni fudbal ostao je samo magnet za gledaoce. Ali, ta igra ne dobija utakmice!
Imali su naši omladinci kombinacija, na kojima bi im pozavideo i čuveni Real, aplauzi su se nadovezivali, a Torino je postizao golove!
Turnir u Vijaređu ne sme da zavara slabim rezultatom: Ovo je veoma talentovana generacija. Ne sme da zavara ni komplimentima, ni činjenicom da smo objektivno igrački, kompoziciono i tehnički najbolja ekipa. Ne sme, jer…
Partizan je tim bez „snagatora“, a to je u modernom fudbalu neophodno. U odbrani nema igrača, koji je u stanju da preuzme dirigentsku ulogu nema fizički dominantne ličnosti. Napad je još slabiji! U stvari, previše se kombinuje, ne koriste se brojne šanse za gol. Zajednička slabost: ovaj tim je ekipa velikih mogućnosti, ali previše emotivna! Možda će odlični Zavišić i Martinović, koji treba uskoro da postanu članovi Partizana, nadoknaditi ove hendikepe?
Ovo zapažanje ne odnosi se samo na naš tim: Italijani su nam očitali lekciju (svim stranim ekipama) kako se bori, trči, kako se koristi svaki trenutak za manevar i akciju, kako se munjevitim prenošenjem lopte stvaraju šanse. Nije slučajno što su pokupili sve trofeje.
Možda je to ispravna politika Partizana da na ovakve turnire vodi veoma mlade igrače. Ali, drugi to ne čine! Partizan se relativno kratko vreme pripremao, i to je deo plaćenog ceha. Zašto? Upravo zato što u nas nema sličnih turnira, što ovaj tim ne može konstantno da igra i na vreme dođe u formu. Dok su drugi pružali maksimum, naši igrači su se tek zagrevali!…
Uloga
Ovog puta nismo uspeli, ali ne treba očajavati. Na terenu smo ostavili utisak, nagrađeni smo aplauzima i komplimentima. Izostao je rezultat. Ali, nisu izostali oni uzgredni momenti, koji jedan kolektiv čine velikim.
Partizan je imao više navijača nego Torino, na primer! Bio je miljenik Vijaređa, svakog trenutka neko od domaćina bio je uz nas. Kad smo eliminisani, nastala je neka čudna praznina kod organizatora. Da ne govorimo o tome da su „crno-beli“ bili daleko najdisciplinovanija ekipa. Organizator je želeo da Partizan ostane dan duže, bila bi to nagrada za utisak.
Konačno, treba li rečitijeg dokaza od ovog detalja?: mesta u okolini Vijaređa prosto su se otimala — u kome će igrati Partizan! Ostali strani timovi dobili su po neku ponudu za učešće na turniru u Italiji. Partizan je pozvan, ove godine, u Luku, Livorno, Kazale, Parmu i Veronu! Partizan je tim oko koga se otimaju vlasnici hotela. Pred povratak nekoliko hotelijera došlo je da moli da na idućem turniru „crno-beli“ budu njihovi gosti.
Još jedan detalj: dok mnoge skoro nisu ni primećivali, predstavnici drugih klubova i navijači prosto su opsedali hotel „Belveder“. Tražili su zastavice, značke, autograme, nudili gostoprimstvo rukovodstvu Beograđana…
Na tom planu, u Vijaređu je odigrana velika uloga, naši omladinci su bili istinski propagatori sportskog morala i Partizanove tradicije.
Sazrevanje
Partizan je imao najmlađu ekipu na turniru. Ako je na rezultatskom planu pretrpljen neuspeh, trener Damjanović može biti potpuno zadovoljan odgovorom na pitanje — ko je zreo za prekomandu u prvi tim? To su upravo oni momci na koje se računalo i pre polaska.
Golmani ostaju problem. Krndija nije dobio šansu, Arsić je razočarao. Možda je prerano krenuo u vatru afirmacije, možda je bio nespreman za internacionalno iskušenje? To je tema za razmišljanje. Trenerima, ostaje podatak da je on izričiti krivac što smo eliminisani, Arsić je talentovan ali treba mnogo rada da bi naučio osnovne stvari. Rada i strpljenja. Prvotimci Grubješić i Živaljević nisu opravdali poverenje. Bili su psihički nespremni za jednu neočekivanu transformaciju. Ali, imponuje njihova skromnost, disciplina i borbenost. Ostali: uglavnom prema svojim mogućnostima.
Nekoliko reči o trojici mladića: Spremić, Todorović i Cvetanović su na putu da postanu prvotimci! Ozbiljni, borbeni, snažne ličnosti, dobri taktičari, spremni u svakom pogledu — ostavili su snažan utisak. Njihova igra je zrela, bez oscilacija, oni se nameću. Ako bi nekoga preporučili za prvi tim, to su ova tri mladića!
Možda je Vijaređo nekog razočarao. Svako zlo, međutim, ima i svoje dobro. Nama se čini da su evidentirane sve slabosti i vrline ove generacije. Vijaređo je otkrio, o njima, svu istinu u pravom trenutku!
Kada treba da koraknu stazom profesionalne afirmacije, kada treba da se objektivno vide sve zablude i nadanja. Čini se; ovo je najtalentovanija generacija posle one iz vremena „zlatnih dečaka“? A to je za Partizan važnije iskustvo i saznanje od rezultatskih bisera i, možda, zabluda!