KROZ NAŠU LUPU
U finišu jesenjeg dela prvenstva pozvao nas je telefonom Rudolf Gaberc, docent na Akademiji za likovnu umetnost u Beograda. Predstavio se kao simpatizer Partizana i najljudskije je upitao šta misle Zec i igrači, jer je trošnost Partizanovog imena postala očigledna. I direktno u slušalicu ispričao nam je ovo što ćemo sada izneti.
Docent Gaberc je svoj godišnji odmor proveo u Ornicama, malom ličkom selu kraj Gospića koje ima jedva 25 kuća. Jednog dana postavio je štafelaje i platno i počeo da slika. Iznenada su mu bojažljivo prišla dva mala čobančeta. Jedan od njih imao je loptu. Razgovor je spontano počeo. Mališani su ljubopitljivo gledali šta stvara vešta ruka umetnika i odgovarali su na pitanja.
Stariji, Potkonjak Milan, učenik 5. razreda škole u Čitluku na pitanje kako je završio razred mirno je odgovorio: „Sa do6rim uspehom, mada bih bio vrlo dobar da Partizan nije gubio utakmice ovog proleća“. Slikar je iznenađeno zastao, jer to je najmanje što je mogao očekivati: da će u tom malom ličkom selu naći svoju sabraću po klupskoj opredeljenosti. I ne samo to, već da neuspesi Partizana mogu do te mere da deprimiraju mališana da on gubi koncentraciju i volju za učenjem.
Od drugog bosonogog dečkića (zove se Nikša Pjevač), učenika 3. razreda doznao je da strasno juri za loptom. Obožavam Boru Đorđevića (gledao ga je samo na televiziji. Uostalom, kao im sve ostale fudbalere i ekipe!) i tako ga drugovi i zovu u igri.
Susret uglednog univerzitetskog nastavnika sa ovom dečicom u Liki nagnao ga je na razmišljanje o fenomenu zvanom fudbal. I o tome kako fudbaleri velikih klubova nisu ni svesni kakvu ekstenziju, dejstvo na mase, ima njihovo ime i njihova veština loptanja.
Zato beležimo ove redove u nadi da će ih pročitati Ćurković i njegovi drugovi, pa da će se ponekad kada izađu na teren setiti da i dva mala srca u jednom ličkom selu (i tolikim drugim širom Jugoslavije) kucaju za njih, kao to je da je velika odgovornost igrati u ekipi tako neprolazne moći kao što je Partizan.