FELjTON
Čuveni Partizanov as od životnih drama do najvećih počasti u fudbalu
Duge zimske noći donele su davno željeni san. Bilo je čak vremena i za maštanje, ali su krila na kojima bi se vinuo u svet fantazije bila nejaka, kao u goluždravog ptića, i sva Milanova sanjarenja vodila su ka jednoj viziji: roditeljskom domu i žagoru puke kuće u kojoj je on, kao najmlađi član, uživao neke male povlastice.
I upravo onda kada su mislili da su potresi konačno minuli, braću Galiće pogodio je novi udar: tri udovice kod kojih su ova deca stanovala, iznenada su ih izbacile iz kuće.
„Bilo je hladno zimsko jutro kad smo se brat i ja, sa boščama na ramenu obreli na seoskom raskršću“ — priseća se danas Milan Galić. „Nemo smo se samo pogledom pitali: kuda sada?“ Vrlo oskudno odeveni, još slabiji opanci… Kuda? Kako odoleti studenom vetru koji zavija kroz ogolele grane?
„Kažu da je je čovek bez sopstvene kuće slobodniji, odlučniji u svojim poduhvatima; kažu da samo ko nije ni za šta vezan — ne mora se obazirati ni na šta. Ja sam te istine postao svestan tek mnogo kasnije, a tada — kad smo ostali bez krova nad glavom — mislio sam da je sve zanavek propalo.
„No, jedan domaćin dobra srca primio je moga brata na rad. Ja sam mu se učinio isuviše sićušan i nejak, da bi mi mogao poveriti kakvu dužnost pa me je uzeo samo iz samilosti. Rat mu je odneo sina jedinca i on je, nekim unutarnjim instinktom, odlučio da mene primi kao ‘pride’ uz brata.
„To je bila poslednja stanica u nizu mojih nedaća. Tu smo sačekali oslobođenje zemlje, i, mada tada nisam bio svestan u kojoj će se meri i kako izmeniti moj život, ja sam u sveopštoj radosti osećao da se nešto ipak mora dogoditi“, priča fudbalski reprezentativac.
Najzad bezbednost!
„Kraj rata, kao prvu istinsku radost, doneo mi je povratak najstarijeg brata i sestre“, nastavlja Milan Galić. „Razdoblje od gotovo četiri godine neviđanja u mom ondašnjem uzrastu značilo je mnogo. Lik moga najstarijeg brata nisam mogao da sačuvam od zaborava. U danima iščekivanja, kada smo mlađi brat i ja, šćućureni negde kraj vatre, slušali kako su partizani oslobodili neki grad — mi smo to uvek vezivali za našeg starijeg brata. Često smo ga u mašti videli kako juriša s bombom u ruci i mislio sam da je on u središtu svih tih zbivanja. Za nas je on bio ratnik-heroj koji godinama nosi pušku odolevajući i kiši i suncu, vetru i zimi, i koji — pored želje da pobedi neprijatelja — misli i na to kako će nas, svoju mlađu braću, osloboditi svih patnji i vratiti im topli očev dom.
Moj susret sa njim bio je i malo razočarenje. Očekivao sam da ću videti ljutog ratnika oštra lika, sa dubokim borama i strogim izrazom.
A predamnom je stajao mladić kao i svi drugi u selu; samo mu je lice, još dečačkih crta, zračilo odlučnošću — nečim slobodarskim i muški smelim.
Bio je pun priča o ratu iz kojeg je tek izišao. Uživao sam da slušam kako je on pregrmio sve nedaće ovog sveta; kako je danima marširao, često gladan i žedan, s mitraljezom na ramenu; koliko je njegovih bliskih prijatelja, smrtno pogođenih, ostalo da leži — da bi on u novom jurišu išao da ih sveti. Kako je spavao hodajući, ili osvanjivao pokriven snegom… Ja sam upijao sve te doživljaje i kao sitne kamenčiće stavljao jedan pored drugog, da bi u konačno dobijenom mozaiku rata video da je to najviši stupanj bestijalnosti, najsuroviji trijumf brutalnosti i najniži pad ljudskog razuma.
Spoznanja da je nemilosrdno ljudsko kasapljenje konačno završeno, počelo je sa nekom čudnom toplinom da se razliva u meni i da me ospokojava. S vremena na vreme, sa strahom bih upitao brata da neće sutra opet biti rata? On bi se nasmejao, blago spustio ruku na moju glavu i rekao: „Ne boj se, neće! Mi smo ovaj rat vodili zato da ga više nikad ne bi bilo“. Tih reči se i danas često prisećam.
Sestrin povratak doneo je blagost u jednom drugom smislu. Ona je na sebe, kao majka nekada, preuzela svu brigu oko kuće i nas mladih. Jelo je bilo toplo i sve je bilo opet čisto i zakrpano. No jedne nedelje, o ručku, sestra nam reče: „Uskoro iz Krajine kreće grupa kolonista u Vojvodinu. Tamo će im narodna vlast dati i kuću i zemlju. Mislim da i mi treba da krenemo; to je bogat kraj, tamo više nećemo jesti proju već beli hleb…“
Mi se ćuteći zagledasmo, bilo nam je teško da napustimo roditeljsku kuću, ali u našem siromašnom krajiškom selu, u napola rasturenom domu, jedva se sastavljao kraj s krajem. Sestrine reči da ćemo tamo otpočeti nov, lepši i bogatiji život — nama najmlađima zvučile su kao odlomci iz bajke. Sestra mi je govorila da je i Vojvodina naša zemlja; da ljudi tamo govore istim jezikom kao i mi, ali da tamo nema brda i da je zemlja vrlo plodna.
Jedva sam sačekao dan našeg polaska. Tugu rastanka sa rodnim krajem gotovo nisam ni osećao, činilo mi se da odlazak znači i kraj svih naših dotadašnjih nevolja. Srce mi se steglo jedino kad otidosmo do majčinog groba, uoči polaska na put.