Ne znam kako da počnem ovo pismo, kako da nađem reči opravdanja za ispad koji sam učinio na utakmici „Partizan — Vojvodina“? Evo o čemu je reč; kao okoreli Partizanovac redovno dolazim na sve utakmice koje se igraju u Beogradu (živim u Novom Sadu) kako bih bodrio svoje „crno-bele“ u borbi za bodove. Iz utakmice u utakmicu nadao sam se da će biti bolje, ali su nailazili samo porazi. Kada je na pomenutoj utakmici sudija odsvirao kraj, nisam mogao da verujem da nas je Vojvodina pobedila. Nešto me je kosnulo, uzeo sam šibicu i zapalio svoju crno-belu zastavu. U tom trenutku je naišao Gojko Zec sav potišten, i ja sam, zajedno sa velikim brojem navijača, počeo da mu dobacujem najpogrdnije reči. Tek kada su „Večernje novosti“ objavile sliku na kojoj gori moja zastava, shvatio sam koliku sam bruku naneo i sebi i „Partizanu“. Sad ne smem na ulicu da izađem jer me drugovi zadirkuju, a ja sam prgav, pa brzo izbije svađa.
Znam da to nisam smeo da uradim i nikad sebi neću oprostiti taj potez, ali morate shvatiti i nas navijače, jer nas je strpljenje izdalo. Ovo moje pismo izvinjenje je Gojku Zecu i klubu koji obožavam i obećavam da će se u mojoj ruci i dalje vijoriti crno-bela zastava.
Okoreli Partizanovac
— Radović Branislav, Novi Sad