TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Kada bi upitali današnjeg navijača Partizana ko je po učinku bio najbolji fudbaler „crno-belih“ u prve dve posleratne godine (1946 i 1947.) u periodu osvajanja prva dva domaća trofeja, mnogi bi se kladili „nasigurno“ da su to mogli biti samo Bobek ili Čajkovski. Izgubili bi opkladu! Bez obzira na neprikosnoven talenat „velikog Štefa“ i neverovatan igrački šarm „neponovljivog Čika“, naziv najkorisnijeg fudbalera Partizana u tom razdoblju pripao bi bez pogovora Kirilu Simonovskom-Džini!
Da je to tačno, uverili biste se brzo kada bismo vam stavili na uvid prosek ocena partija koje je tokom te dve sezone pružao Džina ili mišljenja većine tadašnjih eksperata našeg fudbala. Gotovo svi bi vam rekli: „Bobek je bio bez sumnje virtuoz nad virtuozima, Čik euforija i ekstaza navijača, a Džina — racionalnost, efekat i — pobeda! „Da u istinitost toga ne treba sumnjati najbolje svedoči nepodeljeno mišljenje tada najpriznatijih inostranih stručnjaka — Engleza — koje su glasno izneli prilikom prvog suočenja a izneli prilikom prvog suočenja s Džininim učinkom na zelenom polju.
Bilo je to na prvom posleratnom meču naše državne reprezentacije, 9. maja 1946, protiv Čehoslovačke u Pragu. Među 50.000 gledalaca na tribini su sedeli kompletna ekipa i tehničko vođstvo tada izvanrednog britanskog prvoligaša „Derbi Kauntija“. Posmatrajući hudožestvenu igru „šestice“ (Džina) pobedničke ekipe, posle igre su se utrkivali u komplimentima, a jednoglasan zaključak je glasio: „Simonovski je najbolji fudbaler koga smo videli na našoj evropskoj turneji! To je jedini kontinentalni igrač koji bi u svakom trenutku mogao da obuče majicu engleskog nacionalnog tima!“
Naviknuti na tradicionalno shvatanje da su Bobek i Čik bili dva najbolja igrača naše prve generacije (što je u stvari istina), mnogi navijači će posle ovoga skeptično zavrteti glavom u neverici da je Džina mogao ikada da ih nadmaši — makar i tokom dve sezone. A, ipak, tako je bilo. I za to su postojali duboko objektivni razlozi. Pre svega, Simonovski je tada bio u zenitu, a oni tek na početku karijere, Iza Džine je tada već bila decenija prvoligaškog staža i još uoči rata završena fudbalska škola Ilješa Špica, čiji su Bobek i Čik tek bili polaznici! Konačno, prekaljeni rutiner je bio tada i kompletniji igrač: podjednako sjajan u napadu i odbrani (u Partizanu i državnom timu igrao je s istim uspehom halfa, polutku i krilo!), pored besprekorne tehnike i visokog stepena taktičke zrelosti raspolagao je gotovo nadljudskim fizičkim osobinama i u tome se krila njegova najveća vrednost. Nabijen, sav u mišiću, gotovo monolitan kao iz jednog komada, Džina je u „taklu“ obarao s nogu i najčvršće igrače (zbog toga je i fascinirao Engleze!). Ako tome dodate nisko težište (Šekularčevu konstituciju i stabilnost), ali i izvanrednu brzinu i odraz, onda je tim sve rečeno o jednom od najsilnijih atleta koga je istorija našeg fudbala imala!
Autor ovih redova nikada neće zaboraviti meč u kome je Džina u jednom trenutku bekovski degažirao loptu iz sopstvenog šesnaesterca daleko na krilo da bi pretrčao u sprintu kao munja teren i tu istu loptu dobačenu s krila sproveo u protivničku mrežu! Sećam se i tadašnjeg komentara jednog zapanjenog gledaoca:
„Pre, ovaj Džina je kao onaj zec iz simfonije Volta Diznija što sam sa sobom igra tenis. Udari loptu reketom, prestigne je, preskoči mrežu, dočeka je na drugoj strani volejom i vrati u polje u kom je do maločas bio! I tako do iznemoglosti… Od Džine očekujem još samo to: da šutne iz voleja loptu sa svog penala, sjuri se preko terena, stigne tu svoju loptu na protivničkom penalu i — iz voleja je smesti u mrežu!!