Obična priča o običnom momku: Zvonko Mihajlovski je dokazao da je mogućno pomiriti dve „nepomirljive“ strane — školu i sport
„Dogodi se, ne retko, da ime predstavlja čoveku uvod kurikulum vite“ — napisala je jednom, davno, grčka pesnikinja Safo. „Neobično ime, neobičan životni krug, lepo ime, lep životni krug“. Ako je suditi po Zvonku Mihajlovskom, hokejašu „Partizana“ i državne reprezentacije, Safo je bila u pravu. U njegovom životu, naime, zvona su često zvonila. Zvona sreće. Radosti. Uspeha.
Ko je taj Mihajlovski, taj „komarac“ sa ledene ploče, kako reče jedan kolega? Kroki za njegov portret izgledao bi, od prilike, ovako: kosa raste brže nego što je šiša; hod spor, ali na način „I puž sporo ide, a ipak stigne na cilj“; čelo često naborano, ali ne od briga; ljubav — manekenka Vesna. Više se o tome nema šta reći.
„Uh. on je prelep“ — uzdahnula je jedna moja poznanica kad je čula da ću pisati o Mihajlovskom. I, evo, sad taj „prelepi“ sedi preda mnom. Posmatram ga. Odmeravam sa svih strana, da bih proverila prijateljičinu tvrdnju.
Da li je lep? Pa… kako za koga. Ili, možda je bolje reći ovako: zavisi od ukusa. A ukusi su, to svi znaju, različiti. Kao i šamari, uostalom. Da li je lep? Šta znači to — biti lep? I koja je lepota ona prava? To za ovaj razgovor nije važno. To, možda, uopšte nije važno.
Poziv na razgovor shvatio je kao šalu. Na prvi sastanak nije ni došao. Sad je tu, ali još uvek rezervisan. Treba paziti jer jedna suvišna reč ili jedan suvišan gest, ubeđena sam, može da pokvari sve. Ali, čoveka ništa ne može toliko da prevari, koliko vlastito osećanje sigurnosti u ubeđenje koje ima. I mene je, ovog puta, ubeđenje izdalo. Zvonko se, suprotno svim mojim očekivanjima, ponašao prirodno i neusiljeno. Zavalio se u fotelju, spleo prste i rekao: „Pričaću vam o sebi. Pričaću o svemu što mi padne na pamet… Vi pišite ili pamtite ono što može biti zanimljivo“. Od tog časa sve je išlo lako. Reči više nisu bile barijera koja stoji između nas.
— Počeo sam karijeru sportiste kao i svi dečaci ovog sveta, mislim, igrajući fudbal. Kad je mlađi brat počeo da trenira hokej, morao sam da idem na klizalište i sačekujem ga posle treninga, jer su to roditelji zahtevali.
— Zimi je, znate, uz ledenu ploču veoma hladno i da bih se zagrejao siđoh jednog dana na led. Malo po malo i hokej mi se podvukao pod kožu. Zavoleo sam palicu i pak, i ostavio fudbal. Ne, nije mi žao mada mislim da sam mnogo izgubio. No, ono izgubljeno u fudbalu nadoknadio sam na drugoj strani — u školi. Još samo jedan ispit deli me od diplome ekonomskog fakulteta. Uspeo sam na dva polja i zadovoljan sam zbog toga.
Divno je to što je njemu uspelo. Pomirio je dve, za mnoge sportiste, nepomirljive strane — sport i školu. Njegov primer samo je dokaz više da čovek može gotovo sve što želi, da ne postoje nerešiva pitanja i nepoznate adrese, da postoje samo ljudi slabe volje. Treba imati samo malo volje pa trenirati i učiti uporno i svakodnevno. Posle sve ide jednostavno i samo od sebe, kao kamen kad se odvali od brega i krene ka dolini.
Šta je sve zanimljivo za dvadesetpetogodišnjaka koji je postigao mnogo toga? Šta za njega predstavlja pobeda, a šta poraz? Šta ga goni na razmišljanje? Šta voli? Hiljadu pitanja i odgovora u isti mah…
— Šta volim? Reku, na primer. Ona je kao duša. Uvek sačuva za sebe deo onoga što se u njoj ogledalo. Volim i boje. Igru boja. Kao dete želeo sam da budem slikar. Posle su prevagnuli ekonomija i sport i raspršili moje detinje želje. Ljubav za slikarstvo je ipak ostala. I sad, ponekad, uzmem kist i potonem u svet boja. To može da bude divna relaksacija. Jednom, kad smognem snage, prirediću u kući izložbu za prijatelje…
Govori tiho. Staloženo. Dobra odmeri svaku misao pre nego što je izgovori. „Ne želim da budem brzoplet, da trčim k’o ždrebe pred rudu“ — o6jašnjava.
Šta da vam kažem o njemu? Najradije bih sve sudove zadržala za sebe. Bojim se da ne pogrešim. Ljudi, ponekad, prebrzo sude. Mnogo kažu na brzinu. A da bi o nekom doneo pravi sud moraš ga dobro upoznati.
— Napišite da volim društvo. Volim i putovanja, modne revije, volim da budem lepo obučen. Volim i da budem sam. Čovek je takav. Uvek negde ide, traži društvo, upoznaje. ali se na kraju uvek vrati sebi i u sebe. Malo radosniji ili malo tužniji. Ali, dokle god u sebi nosi onu divnu sposobnost da potone u svet nade kad ostane sam, čovek nije usamljen.
Ne voli, kaže, što se kod nas malo čini za razvoj sportske kulture. Ne voli laž. Ne voli ljude koji tvrde da su sasvim srećni i da sve znaju. Jer, radosti nikad nema toliko da ne bi preostalo mesta i za malo tuge a niko od nas ne zna toliko da bi mogao tražiti od drugih da se po njemu ravnaju. Život nije kalup i svako ima pravo da ga doživljava na svoj način.
— Eto, sad možete da napišete priču o Zvonku Mihajlovskom. Običnu priču, jer je i on sasvim običan momak. Vi to znate i neće vam biti teško — rekao je pružajući ruku, posle jednostavnog razgovora. On, verovatno, ni ne sluti kako je, u stvari, teško napisati priču. Čak i tako običnu, kakva je ova.