IGRE I LJUDI
Ima ljudi koji svoju ljubav za neki klub (ili sport) mere mržnjom prema nekom drugom klubu (ili sportu). Oni su, prirodno, najglasniji u trenucima najtežim po klub kome tako svestrano poklanjaju svoju mržnju.
U ovom odista teškom, možda najtežem trenutku u istoriji FK Partizan, najglasniji su upravo takvi ljudi. Jedni se javljaju glasom otrovne mržnje, otvoreno dajući maha svojim niskim osećanjima. Drugi, opet, to čine pritvorno i tiho, pripremajući svoj mrtvački ples. Treći, opet, s maskom na licu, pokušavaju da se jave glasom „prijateljstva“, ne bi li na taj način sebi pribavili pravo da „pomognu“.
Ne mislim da se zbog te napadne najezde onih koji mrze Partizan valja osobito brinuti. Jer oni su postojali i ranije, dok je Partizan blistao širom „sveta. Oni su, tada, doživljavali teške trenutke, nešto što je ličilo na neku vrstu mazohističke agonije: razjedala ih je sopstvena mržnja. Sad kad Partizan doživljava tegobne trenutke, oni su izmileli iz svojih skrovišta i ćumeza, osmelili se i razgalamili.
Sve to, međutim, valja uzeti kao nešto prirodno. Jer samo imena od vrednosti mogu sebi dozvoliti takav luksuz da imaju svoje neprijatelje. Čak neki velikani (ili veličine) svoj uspeh mere brojem onih koji ih mrze. Ne znam koliko Partizan ima onih koji ga ne vole, ali pouzdano znam da ima neuporedivo više onih koji ga vole. I da nije ni malo tragično što su se oglasili i oni koji ga ne vole. Bilo bi, međutim, strašno ako bi ućutali oni koji ga vole. Istina, njihovi dani tek dolaze — iznošenjem fudbalske lopte na fudbalska borilišta. Videli smo ih i nedavno na delu: bilo ih je više od pet hiljada po hladnom vremenu na nedavnom Vasovićevom debiju protiv „Voždovačkog“!
Kako se boriti protiv onih koji mrze Partizan? Ako nije najvažnije, sigurno je od osobite važnosti — raspoznati ih. Daltonizam te vrste (ne razlikovati prijatelja od neprijatelja) bio bi, bez sumnje, veoma opasan. Posle pažljive identifikacije, čini mi se, da je dovoljno držati ih na oku, motriti njihovo kretanje i ponašanje. A što se tiče borbe protiv njih, mislim da je jedini put bitka za rehabilitaciju Partizana. Uspeh će ih ućutkati više od svega. Pitanje prijatelja je, razume se, nešto delikatnije. Naročito onih koji iz nezadovoljstva i revolta i nehotice se stavljaju pod zastavu Partizanomrzaca. Oni odatle snagom svog revolta, zameraju, galame, grde… Misleći, verovatno, da na to imaju pravo i da tako čine dobro Partizanu. Ma koliko njihove reči bile tačne, a njihova pobuda dobronamerna, trenutak u kome to čine, čini njihovu nameru nerazboritom. Jer u ovom trenutku kad u Partizanu vlada mobilno stanje, možda kao nikad ranije, kad je uprava kluba smogla snage da učini potez istinske hrabrosti, govoriti o svemu tom post festum, grditi i ne slagati se, nikako ne znači pomoć Partizanu. Naprotiv!
Ti ljudi, verovatno, misle da na to imaju pravo u ime ljubavi za Partizan. Ali oni zaboravljaju da ponekad i od ljubavi može da pozli, osobito od prevelike ljubavi. Zato im valja reći da pričuvaju svoje emocije za neku drugu, po Partizan korisniju i po njih prikladniju, priliku. Jer ovo, što se Partizana tiče, nije trenutak za euforiju, a još manje za naricaljku. Ovo je trenutak pune mobilnosti, koncentracije i rada. Kasnije će, nadajmo se, biti prilike i za ispoljavanje drugih vrlina i osećanja.