Posle susreta na Kantridi
Nakon petnaestodnevnih priprema u Rovinju, fudbaleri Partizana odigrali su prvu utakmicu iz serije ugovornih susreta do nastavka nacionalnog šampionata u fudbalu. Protivnik, vrlo dobra ekipa Rijeke, rekli bismo pravi aspirant za povratak u društvo najboljih.
Kao što je poznato Partizan je poražen s rezultatom 2:1. Riječani su, doduše, oba pogotka postigli iz penala, a i sasvim je diskutabilno jesu li oni uopšte postojali. Na jednoj prvenstvenoj utakmici sudiji D. Pavićeviću iz Kragujevca teško da bi i na um palo da dosudi — čak i jednu od dve najstrožije kazne. Sve to, međutim, nije ni važno, a niti je suđenje opravdanje za poraz Partizana.
Ipak, neuspeh u igri s Rijekom ne zabrinjava, kao što ni sama pobeda, da je do nje došlo, ne bi mogla biti prava prilika za neku precizniju ocenu. Naime, valjalo je na ovoj utakmici, kao što će to biti slučaj i na mnogim drugim, štošta isprobati, a to znači i štošta rizikovati. Partizan je na ovoj utakmici imao sasvim drugojačiju formaciju od one iz „doba“ Gojka Zeca. Katić je, na primer, ranije igrao i povučenog halfa i na neki način „motrio“ na bekovski prostor, a sada je desno krilo. Živaljević je na Rijeci igrao centarfora, Grubješić halfa, Radaković „čistača“… Novajlije u timu Cvetanović i Golac tek polažu teške ispite, a s njima, rekli bismo, polaže ispit i svaki igrač Partizana jer nikome nije zagarantovano mesto u ekipi.
Ako se svemu ovome doda da protiv Rijeke nije igrao Momčilo Vukotić (zbog povrede), da je Bjeković igrao samo jedno poluvreme (takođe zbog povrede), onda utakmicu s Rijekom ne možemo primiti kao neuspeh Partizana, već nešto što se i očekuje tokom priprema i stvaranja novog tima od „starih“ igrača.