TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Adekvatniji naslov ove reminiscencije mogao bi da glasi „„Najlepši gol“. Njena tema je izvanredan pogodak Partizanovih napadača postignut u prvim godinama posle osnivanja — pogodak kakav Beograđani još dugo posle toga nisu imali prilike da vide. U kolekciji najspektakularnijih golova koji su na našim terenima registrovani pripada mu sigurno jedno od počasnih mesta. Ne, ostavimo se deklaracija i komplimenata. Pustimo izveštača toga vremena neka nam svojim reporterskim jezikom opiše taj pogodak. Posle toga prosudite sami o kakvom se čudesnom golu radi.
Bilo je to tačno 9. aprila 1946. godine. Za beogradske ljubitelje fudbala, pogotovu pripadnike našeg tabora, bio je to pomalo praznični dan. Partizan je igrao svoju treću internacionalnu utakmicu pred domaćom publikom. Gost je bio tim čehoslovačke armije „Parašut“. Komponovan od izvanrednih fudbalera, među kojima je bilo više čeških reprezentativaca, pa čak i jedan predratni jugoslovenski (nekadašnje levo krilo BSK — Jan Podhratski), „Parašut“ je bio prava prilika za odmeravanje tadašnje internacionalne vrednosti naše ekipe, ali istovremeno i za njenu rehabilitaciju, s obzirom da je prethodna dva međunarodna susreta pred Beograđanima (protiv reprezentacije Praga i Moskovskog CDKA) nesrećno izgubila.
Ovog puta, u trećem pokušaju pred svojom publikom, Partizan je uspeo. Zaigrao je u svim linijama izvanredno, pregazio protivnika (rezultatom 4:1) i tako zabeležio svoju prvu internacionalnu pobedu na tlu Jugoslavije! Sam ovaj fakt i činjenica da su naši dugogodišnji fudbalski učitelji, Česi, delovali tog dana kao zbunjeni đaci, bili bi dovoljni da uvrste pomenuti meč u ovu istorijsku seriju. Međutim, docniji trijumf nad svetskim gigantima, kao što su Real, Honved, Milano ili Mančester, učinili bi ga sigurno efemernim. Od vela zaborava otrgao ga je samo jedan čudesan fragment — jedan neviđen gol!
Pre no što je postignut, Partizan je već imao u džepu sigurno vođstvo. Ipak, protivnik se još nije predavao. A onda na scenu su stupili Bobek i Boba Mihajlović… Bilo je to negde oko protivničkog penala. Bobek se našao s loptom u nogama, okrenut leđima protivničkom golu, okružen petoricom igrača „Parašurta“. Sem blizine mreže ništa nije nagoveštavalo pogodak… „Štef“ je bio u matu — nigde izlaza. I kada se tome niko nije nadao, a ponajmanje češki fudbaleri lopta odjednom kao da je nestala! Rolajući je dotle neviđenom virtuoznošću čas ispod đona desne čas leve kopačke, „maestro“ je vešto „skrivao“ iz vidokruga protivnika, okrećući se polako licem golu. U očajanju, fudbaleri „Parašuta“ su izmahivali nogama u pokušaju da mu izbiju loptu ispod đona. Redovno su promašivali i pogađali jedan drugog. Nastalo je besomučno međusobno udaranje i sudaranje, gotovo svi su popadali oko jedanaesterca, dok je Bobek „izburgijao“ sebi put kroz šumu nogu. Scena je bila upravo groteskna: tela su padala kao da ih uklanja „nevidljivi čovek“. Na tribini konstervacija i salve smeha… I kada su svi očekivali šut u gol, Bobek je neočekivano udario loptu felšom: kao bilijarska kugla poletela je visoko ka desnoj stativi, prema Bobi Mihajloviću koji je pratio akciju. Valjda poveden Bobekovom neviđenom „numerom“, umesto da je uputi u mrežu glavom, Boba se vinuo u vazduh kao skakač preko prepone: s daleko ispruženom desnom nogom napred, a levom pozadi (kao u najefektnijem baletskom skoku) ubacio je loptu špicom u same raklje! Mreža se zatresla… Tajac, a onda aplauz koji je trajao sve do polaska s centra!
— Kakav gol!… Čudesan gol!… Slično nisam video! — čuli su se razdragani glasovi sa raznih krajeva gledališta.
— More kakav gol… To je simfonija! — presudio je mirno prosedi čovek, čije lice izborano košavama dugogodišnjih ligaških konzumacija na Brdu i Autokomandi nije dopuštalo sumnju u iskustvo.
Sećanje na njegov sud inspirisalo je verovatno naslov: „Koncert za dve violine“!