Partizan po drugi put nije uspeo u kvalifikacijama turnira u Vijaređu
Mladi fudbaleri „crno-belih“ ni ove godine nisu uspeli da preskoče prepreku zvanu Torino, koja im se i minule zime isprečila na početku turnira u Vijaređu! I, ako se analiziraju razlozi neuspeha, oni se podudaraju. Ne samo prošlogodišnji i ovogodišnji, već i sa aspekta slabosti koje ispoljavaju ovi mladići, u odnosu na one hendikepe karakteristične za prvu ekipu!
Izveštaj koji je rukovodstvo podnelo predsedništvu, po povratku, svakako je i analitičniji i činjeničniji. Nas su zanimala ta mišljenja nadležnih. Zbog toga smo se i obratili dvojici najpozvanijih: treneru Mirku Damjanoviću i vođi puta prof. Vladi Zoviću.
— Nismo uspeli na jubilarnom turniru, to sve objašnjava — počinje Zović. — I, tu nema pravdanja. Ipak, onaj ko je gledao taj famozni drugi meč sa Torinom, mora da se zapita: zar je moguće da se u jednoj takvoj igri izgubi!?
— Ostvarile su se moje strepnje pred polazak — dodaje Damjanović. — Torino je opasan tim. Doveli su čak, za drugu utakmicu, dva standardna prvotimca (to Italijani uvek čine), to kao da je još više potenciralo naš kompleks!
I, nijedan od njih dvojice ne želi da ospori uspeh italijanskog predstavnika, Damjanović čak i tvrdi:
— Torino je bolji! U prvoj utakmici trebalo je da pobede sa 3 gola razlike. Ali, na našem golu je stajao izvanredni Milić, golman koga smo ustupili Rijeci. Branio je i ono što su svi videli u mreži. U drugoj utakmici, međutim, bili smo bolji. Imali smo toliko šansi, i to onih stoprocentnih, da je neshvatljivo kako Torino nije pretrpeo katastrofu. Čak je pa naš centarhalf Todorović imao dve sjajne prilike.
— Da nesreća bude potpuna — prihvata Zović — golove smo primali iz naivnih situacija. Mislim da se tu više ne radi ni o slabom kvalitetu, ni o nespretnosti. Naši mladi igrači su kao ličnosti nestabilne! Na tom planu ih je Torino prevazišao.
Iz ove opaske nagoveštava se ta sličnost sa slabostima prvog tima, pa će Damjanović reći i ovo:
— To nije moja odbrana, primam na sebe svu odgovornost i posledice slabog plasmana, ali moram da ukažem ma nešto u šta sam se u Vijaređu uverio: Partizan plaća cehove psiho-fizičkoj nespremnosti ekipa, od pionira do prvog tima! Nemamo snage da prebrodimo psihološke krize, da verujemo u sebe. Predajemo se, ne borimo se, ne verujemo da možemo nadvladati protivnika. Otuda strah i nespretnost, otuda spore reakcije u mnogim situacijama. Za mene: to je problem na kome treba seriozno raditi.
Milić, Spremić, Budisavljević… to su možda jedini koji su položili ispit. Ostali: neki su izneverili, od nekih se i nije moglo mnogo očekivati.
Da li je to samo „nasledstvo“ od prvog tima?
Partizan je još jednom (relativno) razočarao. Ali, taj neuspeh doneo je neka saznanja. Ovoj mladoj generaciji nedostaje osnovni atribut savremenog fudbala — poverenje u sebe i u svoje suigrače, stabilnost ličnosti i njena dograđenost. To je polje prema kome treba okrenuti oštricu delovanja.