FELjTON
Čuveni Partizanov as od životnih drama do najvećih počasti u fudbalu
Sasvim neočekivano usledio je moj poziv za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije. Odlazak u Grčku istinski me je uzbudio. Razmišljao sam kako izgleda granica i prelazak u drugu zemlju.
Međutim, sve je prošlo vrlo jednostavno. Pasoška i carinska kontrola, ljudi u drugim uniformama i jedan meni nepoznati jezik — kazivali su da se nalazimo na tuđoj teritoriji.
Iako me to „granično krštenje“ nije uzbudilo, ipak ću se ovog mog prvog putovanja u inostranstvo uvek sećati zbog divnih utisaka koje je Atina ostavila na mene.
Veličanstveno izgleda Atina, taj drevni i sasvim savremeni milionski grad. Posebno opojnom je predveče, kad dnevna žega prođe i kad sav grad utone u treperave, više bojne neonske iskre i svetlosti. Posle mirnog, tihog Zrenjanina, odjednom me je dohvatio živahni ritam mediteranskog velegrada, odjednom sam osetio njegov vrlo ubrzani puls. Sve me zanimalo, svemu sam se divio. Širokim bulevarima klizili su luksuzni, široki automobili američkih maraka. Lepe žene izrazitih očiju i guste crne kose vozile su se zavaljene u duboka sedišta, okovane skupocenim nakitom. Gospoda za volanom, nalickane kose, u elegantnim odelima kao da su govorila samo o onoj lepšoj i udobnijoj strani života. Na trotoarima, pored nas, tekao je pak onaj drugi, svakodnevni život. U ispranim košuljama, noseći neku visoku motku načičkanu lozovima, smršali ljudi naprezali su svoje glasne žice nudeći sreću promuklim glasom. „Za deset drahmi — čitav milion!“ — kako nam je preveo naš vođa puta. Bilo je nečeg potresnog u toj ogromnoj razlici između prebogatih i osirotelih, u varljivoj nadi oskudnih da će im loz preobratiti njihov mukotrpni život.
Te suprotnosti, tako drastično izražene, padale su nam svima u oči. Pa ipak, jedna opšta vedrina vlada Atinom. Ljudi veruju da će im pripasti bar delić lepše budućnosti i kao da zaboravljaju svakidašnje tegobe.
Uživao sam u svemu, sve me je spoznaja ipak nije ubila moju prvobitnu romantičnu predstavu o ovoj zemlji. I kasnije, kad god sam ponovo odlazio u Grčku, uvek sam se prijatno osećao bilo da sam besciljno, kao čun bez vesla, lutao živim, širokim avenijama modernizovane Atine, ili obilazio uske ulice starog dela grada ili se peo na Akropolj i divio spomenicima kulture drevnih Jelina, zaključuje Galić svoje utiske iz grčke prestonice.
Poznanstvo sa Šekularcem
Pored toga što je učešće u najboljoj omladinskoj ekipi značilo za Galića potvrdu njegove obdarenosti i što mu je omogućilo da upozna čari putovanja u jednu stranu, interesantnu zemlju, on je imao i to zadovoljstvo — da, upravo zadovoljstvo, jer ta reč najadekvatnije izražava Galićeva osećanja — da na toj turneji upozna Dragoslava Šekularca. Za njega je Galić čuo još u Zrenjaninu. Pričalo se da je vraški talentovan igrač i da je punokrvni nestaško.
„Bio je najbučniji među nama“, priča Galić. — „Večito je bio nasmejan i spreman za šalu. Njegova samouverenost bila je na ivici neskromnosti, ali je i u njegovoj poluozbiljnoj samohvalisavosti bilo neke simpatične note, nekog posebnog šarma.
Na igralištu njegovo znanje je bilo toliko mnogostruko da smo mi — to sa osobitim zadovoljstvom podvlačim — pred njim ostajali posramljeni. On je već tada tako majstorski vladao loptom, poznavao njenu ćud i toliko ga je ona „slušala“, da je bilo milina gledati ga. On je u sebi nosio izvesnu nadmoć nad svojim vršnjacima, pa i starijim fudbalerima, i čini mi se da je nje bio svestan od prvog dana.
Gledajući ga u igri, još onako malena, svak bi već na prvi pogled prepoznao igrača izvrsnih osobina. Bio sam siguran da će on u fudbalu daleko otići. Posebno mi je imponovala njegova sloboda, sloboda dečka koji ne zna za poniznosti i koji je žedan pobeda i slave.
(Nastaviće se)