Kako Velibor Vasović razgovara sa igračima i o čemu govori pred meč?
Sticajem okolnosti bio sam u prilici da slušam izlaganja i razgovor mnogih stručnjaka u Partizanu, neposredno pred izlazak na teren, pred utakmicu. Poneo sam određene impresije, mišljenje… Svi stručnjaci su imali svoj stil. Gojko Zec, na primer (opservacija je izabrana kao najsvežija), držao je sastanak, kratko i sažeto. U svlačionici su mogli da budu samo oni koji igraju, posle meča nije ulazio u svlačionicu! Smatra da je tako najbolje za emotivno smirivanje igrača.
Upravo zbog tih utisaka poželeo sam da na „delu“ čujem Velibora Vasovića. Kako on, dojučerašnji fudbaler, čovek bez iskustva i bez navika, priprema tim za meč, šta i kako kaže igračima?
Molbu je primio kao nešto obično. Za njega kao da nema tajni, pa i na tom planu. I, odmah da kažem: bio sam iznenađen. Konkretnošću, jednostavnošću, iskrenošću, razumevanjem i drskom kategoričnošću istovremeno! Ovaj čovek govori jezikom fudbala! Nije opterećen ni željom da retorikom ostvari utisak, ni da zapanji terminologijom, niti modernim izrazima. On govori prosto, i najneobrazovaniji igrač ga može shvatiti. Isključiv je kad mora. Priprema za meč je vremenski kratka, ali vrlo sadržajna, jer se govori samo o bitnom.
Da bi se stekla prava slika, pokušaću — po sećanju — da reprodukujem tok sastanka sa igračima, u motelu „Stari Hrast“, neposredno pred meč sa Radničkim u Kragujevcu.
— Ponoviću ono što sam nekoliko puta rekao. Od ovog časa misli se samo na igru, svi lični problemi ostaju ovde. Posle utakmice nema šta da se meditira. Igramo na pobedu, pa šta bude. Niko nije kriv ako ne uspemo, traženje krivca i prebacivanje ne dopuštam.
Usledio je kratak predah, kao da je pogledom želeo da otkrije nešto što je sam tražio. Onda:
— Da li se neko od vas ne oseća sposobnim za igru?
Svi ćute.
— Još jednom pitam: ima li neko ko ne može da igra, ko se ne oseća dobro, nije zdrav?… E, da se razumemo: od ovog trenutka nema ni povređenih ni bolesnih. Neko može da igra slabo, ali ne može da se ne zalaže! Videli ste i osetili da se svom snagom borim za dobre premije, ali i da kažnjavam. Dok sam ovde nastaviću tako! Neko može da ima slab dan, ovaj tim može (i mora) — nastavio je Vasović — i da gubi, ali ne može i ne sme da se ne bori i ne zalaže.
— Ima li neko nešto da pita?
Opet tišina.
— Radnički je tim protiv koga baš nemate slavan bilans. Vodite o tome računa. Biće oštro. To je fudbal. Nemoj da se neko bez potrebe previja na terenu, da vraća udarac. Sa sudijom nema šta da se objašnjavate. Dva puta sam isključen u karijeri, zbog reagovanja na odluku arbitra, oba puta je moj tim izgubio. Mislim da sam dovoljno rekao. Vi ste tu da igrate, arbitar da deli pravdu. Ko bude namerno udario protivnika, skupo će to platiti… Ali i onaj ko pobegne od duela.
— Sad nešto — nastavlja novi šef „crno-belih“ — o protivniku. Minda ih je gledao, o tome će vam posle reći (kasnije je Jovanović i dao neka objašnjenja i upozorenja, prim. M. Vč.). Nikolić je… Paunović… (nije bitno a ni korektno iznositi detalje te ocene). Radaković i Golac će striktno čuvati svoje igrače…
— Koji su to? — upitao je neko.
— To nije bitno! Igrač ne sme da se priprema za određenog protivnika, već za igru protiv protivnika. Broj 7 i 11 su „vaši“, nije važno kako se zovu!
— Šta, ukoliko moj direktni protivnik — upitao je Antića — promeni ulogu, previše se povuče ili isturi? Ko da ga preuzme?
— E, tu smo. Ja mogu da mislim samo za sebe. I svaki od vas isto tako! — presekao ga je Vasović. — To su rešenja u toku igre, stvar vašeg razmišljanja, dogovora. Moramo se držati osnovne koncepcije, svi se trudite da doprinesemo realizaciji. Ako ustanovim da neko ne obavlja uspešno svoj deo posla, ili ću ga zameniti ili mu dodeliti drugi. Ali ko će koga preuzeti, kako ćete se dopunjavati — to je vaš problem, stvar razmišljanja i kolektivne odgovornosti. U principu: protivničkog igrača preuzima onaj ko mu je najbliži. Svi moraju da obave i svoj misaoni deo posla.
— Ima li neko još nešto da pita? — javio se Atanacković.
Hteo je Bjeković nešto da pita, ali se predomislio. U tom se Živaljević promeškoljio. To kao da je podsetilo Vasovića:
— Ako neko napravi i grešku, u želji da učini najbolje — nije fatalno. Ne smemo se predati, niko ne sme da o tome misli, a kamo li da prebacuje. Sve prihvatam sem nezalaganja. To se Živalj na tebe posebno odnosi. U Banjaluci je bilo grešaka, imali smo i period konfuzije i pada, ali tvoje nezalaganje i kukavičluk su neprihvatljivi. Vodi računa o tome danas, moj jedini lek je — da sediš pored mene na klupi!
Rekli su po nešto i Jovanović i Atanacković. Bilo je i kraćih pitanja, da bi „bos“ završio svojim stilom i jezikom fudbala, bez fraza i „dubinskih lopti i mantinela“:
— Ako damo jedan gol, idemo da damo drugi! Sad prošetajte, odmorite se. O igri mislite kad počne. Još jednom: Partizan ne sme da čuva rezultat, mora da ga poboljšava. I, u njemu mogu da igraju samo borci!
Sastanak je bio završen. Priznajem: sa manje reči, jednostavnije i prostijim fudbalskim jezikom govorio je Vasović. I to vrlo ubedljivo.
Bekovi
Možda je paradoksalno i na prvi pogled neprihvatljivo, ali moderan fudbal se temeljno oslanja na bekove. Oni su i branioci i akteri, često i graditelji.
Shvatljivo je, onda, što i naši prvoligaši sve više pažnje poklanjaju igri bekova, njihovoj dogradnji. Od igre bekova često — zavisi igra čitave ekipe, naročito kombinatornom napadu, u formiranju harmoničnog frontalnog napada, stvaranje brojčane premoći.
Partizan na žalost, ovaj problem nije rešio. Ne, bar sudeći po razmišljanjima Velibora Vasovića. „Crno-beli“ su personalno oskudni, kvalitetno još više. Radaković je jedini iskusan i proveren. Marić, Todorović i Golac ili nisu imali dovoljno šanse, ili ne pokazuju raspon mogućnosti koje traži uloga modernog beka, ofanzivca i razarača — istovremeno.
Vasović će, možda, i taktički i korektno pronaći opravdanja u nesinhronizaciji, u nedovoljnoj napadačkoj aktivnosti ovih igrača, ali će intimno i priznati da Partizan nema kvalitetne bekove!
Da li je u pravu?
Nedvosmisleno! Sećamo se, pre nekoliko godina (na žalost, ta praksa je nastavljena) često smo slušali od nekih ljudi iz kluba da je važno nabaviti dobrog napadača, za beka je lako!? Istina, dovođeni su Čičić i kasnije Marić, drugoligaški 6ekovi koji su obećavali, ali koji očigledno nisu bili savremeni u smislu kompleksnosti funkcije koju ova uloga iziskuje. Klub sa svoje strane (Golac je došao iz Rada, kao desno krilo, Todorović je stvaran u podmlatku i dograđivan kao centarhalf!) nije učinio ništa posebno da bi stvorio tip igrača savremenog beka. I, to se sveti!
Slažemo se sa Vasovićem: bekovi su danas i uslov brzog i uspešnog napada, njihova uloga je sve bliža (u pojedinim fazama igre, u završnici akcije) ulozi nekadašnjih klasičnih krila. Partizan danas nema takvih igrača!
Radaković je odličan igrač, ali slab savremeni bek! Možda je Vasovićeva zamisao sa njim kao čistačem bila izvrsno rešenje, ali je nužda vratila Radakovića na staru ulogu. Međutim, čini se da je i Vasoviću jasno — to nije rešenje. Radaković je prespor, sa veoma slabim (neizrađenim) centaršutom da bi uspešno preuzeo ulogu napadača. Mek je i sa vrlo skromnom igrom glavom da bi bio siguran oslonac odbrane. Te slabosti nadoknađuje izvanrednom borbenošću, finim osećajem za prostor i profesionalnim odnosom. Uz ostale neosporne vrednosti, on je odličan igrač, ali — po našem mišljenju nije bek. Ne, bar, bek savremenog fudbala.
Todorović može biti vredna alternativa, ali na svom prvotimskom startu ne nameće vrednosti savremenog beka. Uz to nizak je i spor. Za Marića je možda kasno da se menja. On je i previše emotivan i nestrpljiv. Možda je jedino Golac u situaciji da sa mnogo učenja i strpljenja preraste u modernog beka?
Publika
Pred meč sa Mariborom, Velibor Vasović je simpatizere Partizana stavio na ispit: pozvao ih je na meč, da proveri njihovu privrženost, da oceni kako i koliko umeju da bodre, da cene tri prolećne pobede. Obećao im je dobru igru i golove. Znajući, unapred, da ih ne sme prevariti.
I, zadatak su ispunili i jedni i drugi! Partizan je pobedio, postigao je četiri gola (jedan je poništen), prikazana je dobra igra (vetar je sprečio da bude još bolja) a gledaoci su prihvatili poziv. Nikada do sada nije ih bilo toliko na meču sa Mariborčanima! Prodato je 10.200 ulaznica, raniji rekord je bio oko 8.000.
Da li ti podaci mogu da naslute odgovor: kakvu publiku ima Partizan, da li mu je ona privržena?
Najbolji dokaz je scena neposredno posle meča: „crno-beli“ su pobedili sigurno i ubedljivo, Maribor je igrao grubo, ali je koncert zvižduka bio upućen arbitru, koji je dozvolio grubu igru! Naša publika je fudbalski obrazovana publika. Ona je privržena, ona je spremna da oprašta, da oprašta slabije rezultate, čak i greške. Ali ne dozvoljava da bude obmanuta! Zviždala je arbitru na kraju meča, ne zato što je oštetio njihove miljenike za dva penala, već što je tolerisao grubosti.
Ta publika je prihvatila Vasovićev izazov. Došla je na Topčider, iako je tog dana sve išlo protiv dolaska. Naglo se pogoršalo vreme, posle nekoliko mirnih dana naišao je snažan vetar, meč je igran u subotu (radnim danom), u ranim časovima, Maribor je jedan od onih timova koji ne može da motiviše gledaoce. Ipak, bilo je oko 15.000 posetilaca, cifra koju ovog proleća nisu privukli ni Hajduk, ni Dinamo!
— Prezadovoljan sam odzivom gledalaca — govorio je posle meča Velibor Vasović. — To je dokaz da dobrom igrom i rezultatima možemo i moramo vratiti navijače. Fudbal bez gledalaca nije fudbal. Naš osnovni cilj ove sezone biće da vratimo gledaoce, a to možemo samo otvorenom i napadačkom igrom…
Godinama već Partizan nema, recimo, Zvezdine rezultate. Ali u broju gledalaca (proseku) ne zaostaje za komšijama! Pretprošle sezone je čak imao i veći prosek. Partizanovom navijaču malo radosti treba da bi bio privržen. U poslednje vreme posećen je i svaki trening, utakmica mladog tima. Čak i kada veterani igraju „mali fudbal“ na tribinama se nađe po nekoliko stotina Partizanovih privrženika. To je odanost, ljubav. To mora da se ceni…
— Na utakmici sa Radničkim iz Niša očekujemo još veću posetu — kaže Vasović. — I podršku, ako ne bude sve išlo kako treba. Dolaskom na meč sa Mariborom naša publika nas je obavezala. Ona nam je verovala. Drago mi je što ih nismo razočarali…
Partizan vraća gledaoce. Izborio se za jednu izuzetnu dimenziju igre, za publiku i njeno poverenje. I zato je specifičan ukus Vasovićevih reči — imati publiku znači imati i dobar tim!