IZ STRUČNOG UGLA
Izmenjeni su koncepcija, stil i odnos prema igri. — Puna sloboda i maksimalna odgovornost svakog igrača
Prve igre i postignuti rezultati „crno-belih“ pod Vasovićevim rukovodstvom navijači su primili sa blagotvornim sjajem radosti. Nisu samo osvojeni bodovi ono što budi smele nade, već način igre, koncepcija u kojoj se tako jasno vidi izmenjena fizionomija igre današnjeg tima Partizana.
U odnosu na ono što je Partizan igrao tokom 1971. godine, ovo je sasvim novo izdanje „crno-belih“. Vasović je radikalno izmenio ne samo koncepciju igre, već i duh ekipe, pa i samu atmosferu kluba.
Da se razumemo: ne tvrdimo da su „crno-beli“ sad imuni od poraza, da nigde nema pukotine u ekipi, nedostataka i defekta u novom bedemu koji je sazdan od Rovinja naovamo. Međutim, daleko je važnije ono što je učinjeno u odnosu na igru.
Mesecima su fudbaleri Partizana osećali na sebi olovnu težinu neuspeha mada nisu klonuli. Kolosalnom voljom pravih sportista oni su želeli da izrone iz te tako duge krize. Patili su što ih je napustio njihov pravi učitelj Kiril Simonovski i što im je protiv njihove volje doveden nov trener. Povinovali su se odluci svoje uprave i radili su ovo što se od njih zahtevalo. Neuspesi su se nizali. Unutrašnji proces nezadovoljstva igrača u jednom trenutku liznuo je visoko i prvo je izbio kroz Paunovićevu izjavu. Zatim su svi „progledali“ i doveden je Velibor Vasović. Od tog momenta ceo klub počinje da poprima obeležja pravih profesionalnih odnosa.
Igračima je novi vođ postao na prečac vrlo blizak. Govori njihovim jezikom; razume dobro psihologiju igrača i video je stranputicu na kojoj se oni nalaze. Odmah je počeo radikalno da menja njihov odnos prema treningu, igri i načinu života.
Vasović je svakog pojedinca učinio odgovornim za sve ono što uradi u dresu Partizana i van njega. Ukinuo je svaki karantin ili bilo kakvu kontrolu. Njega ne interesuje šta igrač radi tokom nedelje kada je daleko od stadiona. On meri njegov učinak u igri, zalaganje, svežinu i sposobnost da odgovori pravom merom na svaki zov igre. Nesportski život se tu najbolje otkriva, a onda se zna šta sledi.
U takvim odnosima Vasović je počeo da menja stil igre. Pre svega odmah je odbacio diletantsko verovanje da ne treba pojačavati odbranu, pa je odmah uveo „brisača“ kao obaveznost u shemi rasporeda igrača na terenu. Ostaloj trojici bekova dao je zadatak striktne igre „čovek na čoveka“, pa sad odbrana deluje vrlo sigurno.
Srednji red (Antić, Cvetanović, Vukotić) je vrlo pokretljiv, inventivan u rešenjima i spreman da direktno ugrozi protivnički gol. Oni imaju punu slobodu igre kada mi imamo loptu u nogama, ali i obaveznost dejstvovanja kada protivnik kreće u napad. Zato Vasović za autogol Budišića u Kragujevcu krivi mladog Cvetanovića, jer on nije obavio svoj deo posla zaštite Ćurkovićevog gola i blokiranja svog direktnog protivnika.
Napadačka trojka (Živaljević, Katić, Bjeković) je sastavljena od tri vrlo brza i agresivna igrača. U tom udarnom triju Katić ima specifičnu ulogu, koja na određen način omogućava uklizavanje „veznih igrača“ u špic napada. To je jedna posve originalna zamisao, koja omogućava dinamičnu i vrlo raznovrsnu igru u središnici napadačke linije. Dakako, sve ovo što sada gledamo samo su obrisi novog shvatanja igre. Put do automatizma je vrlo dug. Međutim, bitno je da su igrači pokazali visok stepen fudbalske inteligencije, pa će to sigurno ubrzati proces sazrevanja.
Zato slobodno možemo reći da se naredne igre Partizana mogu očekivati sa velikim optimizmom i pri tome smo sigurno sačuvali realnu optiku.