ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Zoran Janković:
- Rođen: 1940. godine u Zenici
- Disciplina: vaterpolo
- Igrao: od 1955. i još uvek aktivan
- U klubu: Mladost i Partizan
- Na mestu: napadač
- Reprezentativac: preko 150 puta
- Zanimanje: student
U istoriji jugoslovenskog vaterpola, koji je oduvek uživao visoku međunarodnu reputaciju, a u poratnim godinama se uvrstio u prvu svetsku klasu, glavnu reč su vodili redovno tzv. „slano vodni igrači“. Uvek je to bio sport mladića s mora, a samo izuzetno našao bi se među njima kao reprezentativac, i poneki „žabar“ — dečak s kopna koji je vodeno „krštenje“ doživeo u rečnim talasima. Među tim malobrojnim „slatkovodcima“, koji su pronosili slavu jugoslovenskog vaterpola širom sveta, našao se i jedan sasvim izuzetan, jedinstven i neponovljiv — Zoran Janković koji je uz Mirka Sandića (takođe člana našeg kluba) bio i ostao ne samo jedan od najvećih igrača u istoriji našeg, već i evropskog i svetskog vaterpola!
Počeo je kao dečak na moru, nastavio docnije u ekipi višestrukog prvaka države i Evrope, zagrebačke Mladosti, a u pravom sjaju zablistao je tek dolaskom u naš klub. Tu je doživeo punu igračku zrelost i u tandemu s Mirkom Sandićem predstavlja već više od decenije glavnu udarnu snagu „crno-bele“ ekipe i vaterpolo-reprezentacije Jugoslavije!
Mada visok samo 178 santimetara (što je nedovoljno za savremen vaterpolo), Zoran Janković je doživeo svetsku reputaciju i sve počasti zahvaljujući izuzetnim fizičkim, plivačkim i igračko-tehničkim svojstvima. Vanredno snažan, masivan i borben, uz to sjajan plivač, nenadmašan u driblingu, s topovskim udarcem, za sve odbrambene igrače predstavljao je oduvek nerešivu zagonetku. On je istovremeno burgija i torpedo, prava napast za protivnički gol pred kojim su kapitulirali najslavniji svetski vratari!
Gotovo redovno golgeter Partizana i državnog tima, Janković je mnogo puta dokazao da mu nema ravnog šutera. Ipak, u sećanju će večno ostati onaj njegov izuzetni „pucački“ dan u odlučujućoj borbi 1. Kupa evropskih šampiona (1964. U Đenovi) protiv večnog rivala — zagrebačke Mladosti. Partizan je u divovskoj borbi tesno pobedio (5:4) i prvi put postao zvanični šampion Evrope. Junak meča bio je Zoran, čija su tri neviđena bolida topovskim odsela u mreži. Italijanska publika, poznata po prefinjenom ukusu za vaterpolo, skandirala je te nezaboravne večeri u više navrata: „Bravisimo Janković!“. Bila je to Zoranova — igra života!
U trenucima inspiracije on dribluje u vodi gotovo kao na suvu. Smatraju ga najautentičnijim svetskim driblerom u bazenu. A kako ti trenuci nadahnuća izgledaju iskusio je bek italijanskog šampiona Pro Reko 1965. godine, u kvalifikacionom meču 2. Kupa evropskih nacija, u Turkoanu. Zoranovim driblinzima doveden do ivice nervnog sloma, učinio je nešto što se ne pamti u vaterpolu: sam je zatražio od trenera da ga povuče iz igre i zameni drugim igračem!
U ovom spoju čudesne atraktivnosti i nemilosrdne realizacije, beogradski ljubitelji vaterpola (bez obzira na klupsku pripadnost) otkrili su odavno svog ljubimca — svog „Pelea u vodi“, kako ga iz milošte zovu. Američka štampa je otišla korak dalje: posle turneje naše reprezentacije po SAD, proglasila je Zorana Jankovića za najboljeg vaterpolistu sveta!