Na trodnevnom turniru olimpijskih nada u Aranđelovcu i Mladenovcu naši bokseri imali su najviše uspeha. Prva mesta osvojili su Jovan Nikolić u srednjoj kategoriji i Milosav Popović u poluteškoj, a druga su pripala Dragoljubu Nikoliću u velteru i Aleksandru Popoviću u polusrednjoj. Uspeh je mogao da bude daleko veći da sudije nisu drastično oštetile Dragoljuba Nikolića protiv prvoplasiranog Božanića i Aleksandra Popovića u meču sa najborbenijim učesnikom turnira Košpićem.
Najviše aplauza dobio — je Milosav Popović. S prvom dvojicom protivnika, Vuletićem i Golubovićem, igrao se kao mačka s miševima. U finalu je imao znatno teži posao, ali je po drugi put ubedljivo savladao vlasnika srebrne medalje sa poslednjih Mediteranskih igara Žunjanina. Tako je stekao i naklonost žirija i osvojio pehar kao najbolji učesnik čitave revije.
Stručni štab našeg kluba, međutim, nije u potpunosti zadovoljan razvojem Popovića. Oscilacije u njegovoj formi su velike. U stanju je da posle bolnih padova uzleti neslućeno visoko. I obratno. Njegov talenat je nesumnjiv, rad nogu i finte telom izvrsni. Ali, ima taktičkih i tehničkih nedostataka u meču sa Žunjaninom, recimo uspevao je vešto da nadmudri protivnika i kada je trebalo da levim direktom kruniše akciju, spuštao je tu ruku i nastojao da pogodi desnim direktom. Zato je često promašivao i propuštao divne prilike za precizan pogodak.
Čini se da pomalo strahuje i od velikih imena. Jer, kako drugačije objasniti da je u drugom meču protiv SR Nemačke s manje muka savladao domaćeg reprezentativca Štajbergera nego šampion Parlov u prvom. Protiv sovjetskog prvaka Karatajeva takođe je izgubio borbu još pre izlaska na ring. No, kada smo ga nekako nagovorili da ipak navuče rukavice bio je čak u prvoj rundi bolji od renomiranog protivnika. Slično je bila i u meču pojedinačnog prvenstva Jugoslavije kada sa ogledao sa Bisićem. Razni „dušebrižnici“ su ga uverili da nema šta da traži protiv snažnog pesničara. I Milosav Popović je dve runde više posmatrao onemoćalog Bisića nego što je boksovao s njim.
„Popović je na turneji po SR Nemačkoj pokazao da poseduje veliku darovitost“, kaže predsednik Zbora trenera BSJ Toma Hladni. „Deluje pomalo plašljivo, ali to je posledica nedostatka snage. Ove godine s njime treba raditi na poboljšanju fizičkih nedostataka. Ubeđen sam da posle toga ni od koga neće prezati. Verujem da će se već na predstojećem prvenstvu Evrope za mlade domoći jedne od medalja“.
„Nismo zadovoljni s Popovićevim umećem u radu rukama“, veli njegov klupski trener Kosta Leković. „Upornim radom može da poboljša učinak. A, njega baš krasi ta osobina da mu nikada ne dojadi vežbanje“.
Mislimo da postoje još dva razloga što Milosav Popović nije stigao do šampionskih visina. Želja da svima dokaže kako je već sasvim sposoban da se uhvati u koštac i sa najvećim asovima muči ga toliko da potpuno sagori. A, razvoju mu je škodilo i što je od prvih koraka u šabačkoj Mačvi, pa do prelaska u Partizan uglavnom zbog školovanja, imao nekoliko dugih pauza.
Pomenuti nedostaci nisu takve prirode da se u bliskoj budućnosti ne mogu otkloniti. Kada u tome uspe Milosav Popović neće više biti samo najveći talenat mlade generacije već i ono što mu većina stručnjaka predviđa — dostojan naslednik prvaka Evrope Mate Parlova. Zasad je dovoljno što to i sam želi.