Još pre nego što je gong posle petomesečne pauze oglasio nastavak ekipnog šampionata Jugoslavije u boksu počela je hajka na Partizan. Pojedinim „obojenim“ predstavnicima štampe, na našu nesreću ne crno-bele, zatim sudijama i selektorima, kao da smo trn više.
Počelo je intervjuima sa Svetomirom Belićem u kojima je iznošena neistina: „… Nema uslove za vežbanje u Partizanu“. „Ne može da obezbedi egzistenciju“. Posle Olimpijskih igara menja klub“. I tako redom. Niko se nije dosetio da pita našeg kapitena šta mu zapravo klub duguje. Ubeđeni smo da je ta tema namerno zaobiđena, jer obaveze prema Beliću Partizan je uvek pravovremeno ispunjavao.
Kada sam obavestio javnost o pravom stanju stvari, visini Belićevih primanja i već ustaljenoj politici kluba da svaki naš član koji može da dobije bolje uslove na drugoj strani neće biti silom zadržavan, naravno, uz pristojno obećanje u visini dosadašnjih ulaganja u njega, bokserski forumi hitro su reagovali i zapretili kažnjavanjem kluba zbog navodnog kršenja amaterizma. Međutim, ti funkcioneri su se prevarili kada su poverovali da će nas time uplašiti, jer dobro znaju da ni oni sami nisu amateri, a o bokserima da i ne govorimo.
Shvativši da savetnici, što ga uče da će nekorektnim odnosom prema klubu pre dobiti proširenje stana, u stvari, jedino žele da unesu razdor u naš tabor. Belić se izvinio, pismeno zamolio predsednika Miloševića i upravu kluba da mu oproste, jer su uvek bili više nego korektni prema njemu. Belić je dalje potvrdio da su proizvoljne priče da nema zaposlenje, što dokumentuje radničkom knjižicom sa preko sedam godina staža. I, čvrsto je obećao da će do kraja karijere ostati veran klubu u kome je proveo najlepše dane svoga života.
Takav epilog je i morao da bude. Jer, Belić voli Partizan možda čak više nego svi ostali njegovi članovi zajedno.
Sudijska bruka
Nikada još javno nismo istupali protiv odluka sudija, nikada se nismo žalili, nikada nismo zahtevali izuzeće nekog arbitra, pa ma koliko nas oštetio. Ali, delioci pravde našem klubu neumorno dele nepravdu.
U nastavku ekipnog šampionata protiv večito neugodnog gradskog rivala — Radničkog izborili smo samo 5:5, iako su po zbivanjima na ringu naši bokseri zaslužili pobedu.
Čini se da nismo pristrasni, priznajemo i sopstvene slabosti. Šekularac i Nešić su boksovali daleko ispod svojih mogućnosti, pa zato ne želimo da polemišemo da li su zasluženo poraženi. Ali, nikako ne možemo da se pomirimo s time da sudija u ringu dozvoljava nekome, pa makar to bio i takav majstor kao što je Pajković, da nekoliko puta nekažnjeno udara našeg boksera Maletića glavom u stomak. Smatramo takođe da naš poletarac Dragoljub Nikolić nije izgubio od Veselinovića, tim pre što je miljenik selektora imao i javnu opomenu. Da je naš protest opravdan potvrđuju ne samo zvižduci prisutnih, već i novinski izveštaji sa tog meča.
„Najzanimljivija borba bila je između D. Nikolića i Veselinovića. Pobedio je Veselinović, ali, prema opštem mišljenju, nepravedno.“ (R. Ćuk, „Politika“).
„Favoriti su se odista namučili. Pajković i Veselinović su imali bar ravnopravne protivnike u Maletiću i Nikoliću. Šta više, Nikolić je po ubeđenju publike bio bolji, iako su sudije dodelile pobedu Veselinoviću. To je bila najveća, ali ne i jedina greška ljudi u belom.“ (R. Mićunović, „Borba“).
Sreća naša što su Živković, Stanojević, Aleksandar Popović, Belić i Milosav Popović prinudili svoje protivnike na predaju ili su bili toliko superiorniji da ni najveći bokserski laik ne bi imao hrabrosti da im oduzme pobedu.
Želja nam je da stvaramo plemenite borce, dobre poznavaoce tehnike, ali protiv ovakvih sudija jedini izlaz je izgleda gajiti isključivo nokautere.
Poverenje slabijima
Dragoljub Nikolić je svojevremeno kao omladinac u tri maha savladao veliku nadu Crvene zvezde Rajka Đajića. Ipak, predsednik Zbora trenera BSJ Toma Hladni sa svojim saradnicima uvek je u mladu reprezentaciju pozivao trenutno slabijeg Đajića.
Priča se ponavlja. Među pozvanima na izbornu reviju za prvenstvo Evrope mladih nema našeg „muvaša“ Živkovića iako je poslednjim mečevima dokazao da je zaslužio poverenje. A, pozivi su uručeni našim bokserima Aleksandru Popoviću, Dragoljubu i Jovanu Nikoliću, koji su na prethodnoj reviji mladih, održanoj pre mesec dana, nedvosmisleno pokazali da su dorasli nacionalnom timu.
Pored toga, punih pet godina nijedan trener Partizana nije pozvan da učestvuje u pripremama državnog tima, iako po stručnosti ni malo ne zaostaju za onima kojima tu čast ukazuju.
Povratak Gerega
I na kraju nešto što će svakako obradovati sve iskrene navijače Partizana. Ištvan Gereg sasvim se oporavio od povrede zadobijene na „Meču šampiona“, koja ga umalo nije stajala života i prevremenog rastanka s ringom. Već dva meseca redovno vežba i uskoro će i na zvaničnom meču ponovo navući rukavice.
„Gereg je zdraviji nego što je bio, već sutra može ponovo u ring“, saopštio nam je radosnu vest docent Ostojić, posle višednevnih detaljnih ispitivanja poznatih lekara.
„Vežbaću još upornije nego nekada“, kaže Gereg. „Nadam se da ću nastaviti gde sam stao. Dokazaću da u zemlji trenutno nema boljeg boksera velter kategorije. Jedva čekam kada ću sa ostalim drugovima iz Partizana krenuti u boj po titulu ekipnog šampiona. Zamislite kakva će to ekipa biti: Živković, Stanojević (Smiljanić), Maletić, Nešić, Doknić, Gereg, Belić, Antelj, M. Popović. A, ni rezerve neće biti ništa slabije: Šekularac, Lakčević, A. Popović, D. Nikolić. Samo još da nađemo nekog teškaša i bićemo već ove jeseni najjača ekipa“, poručio je Gereg.