TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
U toj prilično šturoj 1948. godini, kada sem internacionalnih nismo zabeležili vidnije rezultate, dva događaja pripadaju nesumnjivo zbivanjima koja zaslužuju da se nađu u ovoj seriji, pod gornjim nadnaslovom. Prvi pripada kategoriji „dokumenata“ i vezan je za start naše fudbalske reprezentacije na prvoj poratnoj Olimpijadi 1948. godine u Londonu (o tome ćemo pisati u narednom broju), dok je drugi vezan za pojavu jednog novog imena, nove ličnosti u našem „crno-belom“ dresu, ličnosti koja za istoriju našeg kluba ima istovremeno značaj — „dokumenta“ i „legende“!
Reč je o tada novom centarforu koji se pojavio u dresu Partizana — Marku Valoku. Otkriven na jednom takmičenju armijskih timova, dotle anoniman, došao je verovatno s najmanjom pompom u naš klub. Bez zapaženije fudbalske prošlosti i pedigrea uleteo je u sazvežđe tada najcenjenijih asova u zemlji (Bobek, Atanacković, Čajkovski i dr.). Jasno, njegovi prvi koraci bili su stidljivi i mucavi pa je brzopleto ocenjen od stručnjaka kao fudbaler nevelikih mogućnosti, dok je među drugovima stekao nadimak „Žila“ kojim su pakosnici pokušavali da ga obeleže kao fudbalera koji žilavi i muči loptu!
O kako su se svi prevarili. Marko Valok je ubrzo dokazao da su ovakve procene bile potpuni promašaj. U toku te prve godine igranja za naš „crno-beli“ klub, a i tokom docnije decenije, postao je strah i trepet za sve protivničke (naročito Zvezdinu) koje je žilavio kako to nijednom centru docnije nije uspelo. Dijametralno suprotan svom nadimku bio je izuzetno jednostavan fudbaler što je po pravilu znak veličine. Robustan, brz, snažan atleta, veoma izdržljiv i neustrašiv, kretao se ka protivničkom golu najdirektnijom pravolinijskom putanjom i bio je u naletu upravo nezadrživ! Doda li se tome da je imao topovski udarac obema nogama, sjajan odraz i nepromašivu igru glavom, onda je time sve rečeno o vanserijskom centaoforu-drednotu engleskog tipa, kakvog ni pre ni posle toga više nismo imali! Katapultiran sa sredine terena od Bobeka, Atanackovića i Čajkovskog, Valok je postao nenadmašni strelac — najveći u dosadašnjoj istoriji FK Partizan!
U analima kluba ostao je večno prisutan kao „dokument“ o nenadmašnom snajperu, kao najbolji strelac u jednoj godini (1952. postigao je 55 golova!) i istovremeno kao najubojitiji tobdžija kluba u pet sezona: 1949, 1950, 1952, 1954 i 1957. Ovaj podvig više nikada nije ponovljen, a najveći as koga smo ikad imali — Stjepan Bobek — ostao je u tom domenu u senci Valoka!
U uspomeni navijača Marko Valok je i danas „legenda“. Ako ni zbog čega drugog ono zbog igara s večitim rivalom, Crvenom zvezdom, za koju je bio prosto fatalan. Skoro da se ne pamti meč s „crveno-belima“ u kome naša „devetka“ nije zatresla mrežu. Nekada je to uspevao i po više puta u jednoj utakmici, a u najvećem broju slučajeva njegov pogodak je odlučivao derbi ili bio prekretnica susreta, odnosno nagoveštaj teške katastrofe protivnika!
Bez obzira da li je kapiju Crvene zvezde čuvao najveći među najvećima Vlada Beara, najracionalniji Srđan Mrkušić ili najrutiniraniji vratar Srboljub Krivokuća, Valok je ubacivao lopte iza njihovih leđa bez respekta, kao da se na vratima nalaze diletanti. Tokom dugih godina Zvezdini vratari su se u njegovom prisustvu sve više tako i osećali, pa se u komšijskom taboru rodio „kompleks Valok“, a u našem „legenda Žila“! Bože, koliko je namučio Zvezdine navijače i ižilavio njene proslavljene vratare!