Posle sloma naše reprezentacije: Najtananije esence našeg fudbala zarad inferiorne defanzivne i šablonske organizacije igre — Boškov uporan u nesavitljiv u svom nastojanju da dokaže „da je u pravu“
Vaš reporter je leteo u Moskvu u nadi da će vam pokloniti putopisnu reportažu i da će homerovskim poletom pisati o još jednom uspehu jugoslovenskog fudbala. Istina, za ovo drugo postojale su samo maglovite slutnje. Ali, i onda kada je bilo malo realne nade naši su asovi snagom svoga talenta, magičnom intuicijom u istinski inspirisanim trenucima umeli da iskoriste svoje teoretske šanse i da u njih udahnu život i stvarnost i da načine ona prijatna iznenađenja.
Na žalost, ta istina je već daleko od nas; ona pripada prošlosti, veza je samo za prethodne generacije. Ova današnja nije kadra za podvige. Za nju su pisane samo osrednjosti, jer ona tu granicu ne premaša ni talentom, ni voljom, ni moralom.
Na temeljima od tame
Napoleon je rekao da svaki vojnik mora u svom ruksaku da „nosi“ maršalsku palicu. Takvo verovanje nosio je u sebi i naš selektor pre utakmica sa reprezentacijom SSSR. Gledao je Ruse na delu i uvek se vraćao ozaren nadom da ćemo ih savladati. Boškov je verovao u vitalnost našeg fudbala u njegovu trenutnu snagu i zato je sejao optimizam oko sebe, pa čak i među svoje izabranike. On ni posle beogradske utakmice nije gubio nadu. „Naša je prava šansa u Moskvi. Igraćemo sigurno treću utakmicu a tada ćemo im slomiti kičmu“, tako je govorio Vujadin Boškov.
Međutim, razvoj događaja nije mu dao za pravo. Revanš u Moskvi potvrdio je da je Boškovljev optimizam bio građen na temeljima od tame. On kao da nije shvatio da je u zao čas primio tu obavezu. Biti u ovom trenutku savezni kapiten — to znači rvanje sa zmijama otrovnicama, jer su naše mogućnosti u velikom raskoraku sa našim ambicijama i očekivanjima, pa je sasvim izvesno da bi svakog stručnjaka na tom mestu danas čekala samo „čaša žuči“. Nju je nekadašnji as ispio u Moskvi do dna.
Naše stranputice
Pisac ovih redova dugo je razgovarao sa Boškovom posle utakmice. To je bilo u vazduhu, negde na prostranstvima između Moskve i Beograda. Moram priznati da Boškov nije izgubio moć nad sobom. Poraz ga je teško pogodio. Možda i posred srca ali je on taj udarac primio muški, čak stoički. Pokušao je da nađe svoje greške ali ih nije video. Možda je to ljudski sasvim razumljivo. Pravda se da on ne može reprezentativcima da nakalemi atletske sposobnosti, snagu i izdržljivost ruskih fudbalera, već da to oni moraju da donesu iz svojih klubova. To je tačno. Međutim, on nije video svoju grešku u kompoziciji tima i samoj taktici igre. Ostao je u uverenju da je postupio najbolje u datoj situaciji i ne prihvata mogućnost da bi bilo drukčije sve da je ekipa imala izmenjen sastav i da se igralo smelije, agresivnije, odnosno da smo imali stvaralački odnos prema igri umesto inferiorne defanzive.
Ali, objektivno, veliko je pitanje da li bi reprezentativci mogli tako brzo da se prešaltuju sa šablonizirane klupske igre na slobodnu, improvizovanu i kreativnu igru u reprezentaciji. Možda je Boškov u pravu kada kaže da je „državni tim sublimno savršenstvo svih klupskih ekipa“, pa prema tome ne može im on davati nešto novo, svoje, ono što bi bilo izvan klupskog krvotoka.
Već vrlo dugo jugoslovenski fudbal se nalazi na stranputici. U nastojanju da držimo korak sa savremenim fudbalom zanemarili smo ona odličja koja su nas uvek krasila i zahvaljujući kojima smo i stvorili ugled fudbalske velesile. Trošnost tog imena već je vidljiva i poslednjem fanatiku.
Prihvatili smo „industrijski fudbal“ i „proizvodimo“ tipske igrače po standardu koji je daleko od evropskog nivoa. Novi talas naših vodećih trenera, uglavnom mlađih ljudi, proklamovao je da je fudbal rad a ne igra i tako smo se našli na najgoroj od svih mogućih stranputica. Prihvatili smo fudbal kao nadmetanje atleta a ne kao igru u kojoj su veština, mašta, tehnika i slobodan, stvaralački odnos egzistencijalne vrline.
U nas više niko ne uči mlade igrače veštini igranja, već ih sve odmah oblačimo u istu uniformu i stvaramo od njih robote, poslušne mediokritete koji igraju, odnosno kreću se kao u pozorištu lutaka: prema tome kako konce vuče svemogući trener.
Takvo poimanje fudbala, takav rad i odnosi učinile su od nas drugorazrednu fudbalsku silu i danas nas više niko respektuje. Moskovski slom samo je jedna, možda najdrastičnija, potvrda naše nemoći.
Osrednji klubovi — osrednja reprezentacija
Ucveljeni fudbalski entuzijasti traže krivca. Oni bi najradije giljotinirali Boškova. Kada bi to spaslo naš fudbal selektor bi mirno stavio glavu pod sečivo. Ali, avaj, to ne bi mnogo pomoglo. Jer, krivac ne može biti jedan čovek. Sve treba menjati! Od sistema takmičenja pa do shvatanja fudbala!
Već to što Partizan i Dinamo daju po jednog reprezentativca dovoljno govori o vrednosti našeg klupskog fudbala. Jer, kada su bez kvaliteta oni naši najbolji timovi, kada je on rasut a ne koncentrisan, onda je posve sigurno da će nam i državni tim biti bez pravog kvaliteta.
I sve dotle dok Partizan (ili bilo koji drugi veliki klub) bude morao da vodi pravu gerilu da bi dobio nekog talentovanog igrača iz manjeg kluba, našem fudbalu se ne piše dobro.
I ukoliko to budemo kasnije uvideli, utoliko ćemo se docnije vratiti na veliku scenu evropskog fudbala.