Komentar utakmice Partizan — Željezničar
Novom šampionu Jugoslavije Željezničaru čestitke za titulu i za igru i želje da nas časno predstavi u Kupu šampiona Evrope naredne sezone.
Partizanu — za poslednji meč sa prvakom Jugoslavije, gotovo nijedan kompliment.
Bio je bez igračke želje da pobedi.
Pred poslednje kolo šampionata bilo je mnogo kombinatorike. Bilo je i kalkulacija oko tobožnjeg mogućnog Partizanovog podviga da savlada Željezničara u Beogradu, pa da ovoga u finišu, možda, Zvezda pretekne „za dlaku“. Uzimajući u obzir i takvu mogućnost Partizan je jedino ubrzao dobar prihod, jer se na Stadionu okupilo preko 35 hiljada gledalaca. Međutim, od kombinatorike da Partizan načini podvig i obori na pleća Željezničara nije ostalo ništa. Upravo, ta kombinatorika bila je na vrlo klimavim osnovama.
Šta je odlučilo meč?
Pre svega i iznad svega izvanredne realizatorske sposobnosti prvaka Jugoslavije. Mada je, reklo bi se osrednje igrao, sve svoje šanse pretvorio je u pogotke. Svi šutevi na gol — gotovo da su pretvoreni u golove, što se retko događa, ali šampionu je to u igri s Partizanom i dolikovalo.
Drugo, Partizanova odbrana u tom meču nikako nije umela da se konsoliduje, da igra sigurno. Bila je kao od paučine. Začuđujuće je lako prepuštala loptu protivniku. I još čudnije lako primala golove.
Naposletku, navalni red bio je, čini se, makar do pred kraj meča, bez ambicija da postigne gol.
Čuvar mreže Ćurković pogrešio je kod trećeg gola. Istrčao, rekli bismo nepotrebno, na ivicu bekovskog prostora i tu se sudario sa svojim igračem. To je bilo dovoljno, pošto se golman nalazio na zemlji i izgleda bio lakše ozleđen, a da loptu nije ni dodirnuo — pa da iz gužve — i čini se iz ofsajda — Bećirspahić pogodi nebranjenu mrežu, koju odbrambeni igrači Partizana nisu ni pokušali da zaštite. Njegov oproštaj s Partizanom, u tom poslednjem danu, nije bio blistav. Čak ni tračak sreće nije imao. Zato će to i njemu i Partizanu, a i ljubiteljima njegovim, teško pasti. Međutim, njegov dar Partizanu je dugogodišnji i velik tako da ovaj nesrećan dan nikako ne može da umanji Ćuretove zasluge i veličinu njegovu. Pre bi se moglo reći da u poslednjem danu u Partizanovom dresu njegov golman nije imao dobre saigrače, iz odbrane u prvom redu, dakako, treba i to reći — Ćure je mnogo, bolje reći bezbroj puta, bio prvi čovek u Partizanovim mečevima, najzaslužniji za pobede. Još određenije: i u ovoj prolećnoj polusezoni on je bio onaj sigurni vratar koji je dao svoj puni doprinos Partizanovom ukupnom uspehu da se sa petnaestog „premesti“ na peto mesto na tabeli.
Malo bi se lepog moglo kazati za odbranu „crno-belih“ što bi koliko-toliko opravdalo njen izgled. Radaković se gubio u kombinacijama da pomogne navali i mada je imao nekoliko uspelih centaršuteva. Lopta ga „nije htela“ kao retko kad. Odbrana je igrala skoro kao i navala, indolentno, čak i neorganizovano. Možda bi čvršća ocena stojala: nije bila spremna da se suprotstavi Željezničarevoj oštroj igri.
Navalni red predstavio se kao deo tima gotovo bez ambicije ne samo za pobedu, što i nije bilo osobito realno, nego i za časniji uspeh sa prvakom. Pred kraj, istini za volju, navala je igrala nešto agresivnije i dvaput pogodila prečke, ali od toliko šansi — čak je ostala i bez počasnog pogotka. Naprotiv, kako smo već rekli, Željezničar je iskoristio sve, bukvalno sve šanse. Bjeković se trudio i borio. Ali njega su protivnici nemilosrdno faulirali, bolje reći tukli, a da arbitar Gugulović nikome od prestupnika čak nije ni prstom s pripretio, kamo li žuti karton pokazao. Borio se i Katić, ali to je bilo sve. Ostali kao na treningu. Začuđujuće je slabo igrao Đorđić.
Poslednji susret u prvenstvu za Partizan je bio loš.
Pa ipak, Partizan je ovog proleća postigao dosta. Dospeo je na mesto koje mu odgovara. A krajem leta — sve ispočetka…