Ima nečega simboličnog, nečega lepog u tom okupljanju, u tom podsećanju na stara fudbalska vremena. A, Partizan sigurno daleko bolje od svih naših klubova ume da se sakuplja, da se podseća na minule asove i da te fudbalske velikane veže utakmicama…
Partizan, lepše od svih i privrženije od svih, što je najvažnije neuporedivo češće od naših vrhunskih klubova, nađe načina i vremena da se Bobek, Čajkovski, Milutinović, Jovanović, Atanacković, Mihajlović, Šoškić, Damjanović… nađu zajedno, porazgovaraju o Partizanovom danas i sutra (to čine svakog prvog ponedeljka u mesecu), da s vremena na vreme pronađu protivnika i odigraju meč veterana, meč kome je sama igra samo jedna od mnogih ciljeva. Popričaju, evociraju uspomene, podsete se na neku staru šalu ili dribling, a na terenu se ponašaju upravo onako kako su to činili u doba svoje mladosti.
Eto, jedan takav meč igran je pre nekoliko dana u Novom Sadu. Oko 20.000 gledalaca aplaudiralo je Bobeku, Šoškiću, Kaloperoviću, Borozanu… Sa druge strane našli su se braća Krstić, Boškov, Malešev, Ivoš, Bena… Sve majstor do majstora! Bila je to prijatna predstava. Rezultat je bio 3:3, iako su „crno-beli“ vodili čak i sa 3:0, Vojvodina je u nastavku izvela jednu mlađu garnituru, pa su godine bile protiv Partizana, ali ne i majstorstva. Tu su naši veterani još jednom potvrdili da je Partizan nekada imao tim bez premca u našem fudbalu. Bilo je to lepo veče, zanimljiv dvoboj. Bobek, Valok i Kaloperović su osetili nekadašnje zadovoljstvo golgetera, beogradski i novosadski veterani otišli su i na zajedničku večeru, veselili se i do duboko u noć sećali se starih vremena, glasno razmišljali o sadašnjem trenutku jugoslovenskog fudbala.
Rekosmo, međutim, da su se za tih osamdeset minuta igre Partizanovi veterani u mnogim detaljima ponašali kao i pre toliko godina, kada su bili na vrhuncu karijere.
Prvi predsednik Vujović bio je „tehniku“, nekadašnji golman i tehnički rukovodilac Golubičić preuzeo je te noći funkciju trenera, sastavili su njih dvojica tim i sve je u toj igri teklo na nivou, jedino su bili „nekorektni“ kada je trebalo menjati igrače. Malo je bilo onih koji su želeli da napuste teren; svi su hteli da ostanu do poslednjeg daha. Bilo je i komičnih scena: kada su sa doktor Golubičić i Boba Mihajlović (inače najbolji prijatelji) prosto posvađali, jer Mihajlović nije hteo da izvršava „taktički plan“ trenera. Šoškić je napravio nekoliko parada u nekadašnjem stilu, pa je posle meča izjavio da će možda i da se reaktivira!? Borozan je igrao britko i oštro kao nekada, Jovanović je smireno komandovao u šesnaestercu, Drenovac je hteo, ali nije imao snage, Kaloperović je bio akter nekoliko divnih proigravanja, Atanacković je stizao svud i nesebično rasipao snagu (a on je i sad, u šestoj deceniji, ima izvanredno mnogo), Valok je igrao slabije nego obično, žalio se posle meča na slabu saradnju sa Milutinovićem, a „plava čigra“ je meč shvatila kao priliku da pokaže svoj bogati repertoar driblinga, ali nije u tome naročito uspeo. Ljutili su se drugovi na njega zbog individualne igre, ljutili su se mnogi između sebe zbog grešaka, te večeri i više nego kada su te greške odlučivale o bodovima, o trofejima. To je samo pokazatelj da nisu prestali da vole fudbal, da je njihovo srce ostalo u Partizanu.
Učinio je svako koliko je mogao, neko manje neko više, bilo je i zabave i smeha i požrtvovanih padova, bilo je i traženja da se izađe zbog premorenosti, i odbijanja da se to učini (Milutinović), ali je sve ostavio u senci stari majstor, Stjepan Bobek! Igrao je maestralno! Delio lopte kao rukom, proigravao, driblovao u mestu, neumorno trčao, izvrsno šutirao. U jednom trenutku, Kiš, Bogojevac i Branislav Mihajlović zahtevali su da uđu u igru samo da Bobek u međuvremenu ne bi izašao, da im ne bi propala šansa da zaigraju pored velemajstora.
Najzad, da bi sve imalo svoju logiku u tim poslednjim trenucima komandu je preuzeo umorni Vasović, izvršio poslednje zamene i tako simbolično (iako u tom trenutku o tome niko nije razmišljao) povezao tu staru generaciju, i formalno stopio (srcem ih je vezao Partizan) u jednu celinu. Putovali su zajedno i stari i mladi, igrali dobro i jedni i drugi i to je bila jedna od onih večeri iščupana iz srca, a stvorena za srce i za dušu velike Partizanove porodice.
Bilo je to zaista divno veče: nade u sadašnju generaciju i veče sećanja na stara vremena. Jedno divno veče.