Komentar utakmice u Sarajevu: Oba partnera igrala slabo — Beograđani galantno poklonili golove domaćinu
Često se događa u fudbalu da rezultat ne bude ogledalo odnosa snaga i igre, već plod neke trenutne nesmotrenosti ili puke slučajnosti. Kao malo koja utakmica to je pokazao nedeljni meč u Sarajevu. Za deset hiljada prisutnih to je bilo mlako nadmetanje dva indisponirana protivnika; za one koji su doznali samo za rezultat izgleda da je Partizan deklasiran na Koševu.
Međutim, prava istina leži u tome da je domaćin ipak bio nešto agresivniji i moralno snažniji tim a da mu je zbog toga sreća bila naklonjena (ili protivnik nesmotren; kao golman Milić i Ilija Katić).
Samo tri dana posle igre sa OFK Beogradom Vasovićevi momci su prikazali fudbal, koji je narušio ugled ovog kluba kod sarajevskih prijatelja Fudbala.
Kako je mogućno da u tako kratkom vremenskom intervalu jedan tim ispolji toliki pad forme i iskaže takvu bezvoljnost?
Vasović ne krije ljutnju, koju oseća prema igračima. On će znati da nađe način kako će ih privoleti da svoj posao obavljaju svesrdno i savesno. Razume se, niko ne očekuje uvek pobede ali rad, zalaganje i borbenost moraju biti konstante u igri jednog profesionalnog kluba, Partizana posebno, jer ga vodi čovek koji je na terenu uvek imao herojsko držanje, punu odgovornost i nesalomiv moral.
Očevici kažu da je mladi golman Milić već platio danak svome neiskustvu, zgrešio je kod prvog i trećeg gola. Tim greškama pridodao je svoj kiks i iskusni Katić, koji je dozvolio da mu Pirić oduzme loptu na pet metara od gola i mirno uputi u mrežu. Tako je jedan poraz dobio dimenzije ubedljivosti, da ne kažem, fijaska. Postoji opšte uverenje da „crno—beli“ imaju jednu od najboljih navala u zemlji. Živaljević, Đorđić, Cvetković, Vukotić, Bjeković — to su sve izvanredni igrači koje bi poželeo pa ima svaki prvoligaški tim. Međutim, oni zajedno još nisu ona ubojita snaga koja bi trebalo da bude električna stolica za protivničke golmane. Još uvek je to heterogen kvintet. Živaljević konfuzan, Đorđević ćudljiv, Cvetković doživljava krizu, Vukotić je van forme i bez potrebne fizičke kondicije. Jedina svetla tačka je Nenad Bjeković! Ali to nije dovoljno da bi se savladao jedan Muftić.
Kada se sve to ima u vidu onda je jasno zašto su napadači „crno—belih“ na četiri prvenstvene utakmice postigli samo tri gola.
Odbrana koja je pre starta zabrinjavala, gle čuda, igra bolje nego navalni red. Katić je otkrovenje na beku. Mladi Todorović je sve bolji. Antić se dobro snalazi u ulozi centarhalfa, dok Radaković oscilira od blistavog do slabog „brisača“.
Međutim, pitanje pouzdanog čuvara mreže ostaje i dalje problem broj 1. Mladi i talentovani Zlatko Milić ima sve uslove za napredovanje ali će cena njegovog neiskustva biti vrlo visoka za „crno—bele“ u ovom šampionatu.
Bezvoljna igra u Sarajevu i visok poraz od protivnika koji je tim prosečne vrednosti ozbiljna su opomena i igračima i stručnom štabu. Ekipa se mora što pre stabilizovati; neophodno je da se uspostavi ravnoteža između doprinosa odbrane i navalnog reda da tim dejstvuje homogeno, da bude hitrog uma, snažne volje i velike strategijske tehnike, pa da ostane i dalje u onom uskom krugu timova koji imaju najveće pretenzije.
Na Koševu je pokazano ono ružno lice sadašnjeg tima „crno-belih“. Nadajmo se da je to trenutna indisponiranost, i da će već nedeljna utakmica sa Vardarom pokazati da Vasovićevi mladići zaslužuju da se o njima lepše misli nego što je mogućnost svedocima meča Sarajevo — Partizan.