Umesto „ražalovanog“ Moce Vukotića
Sasvim je sigurno da je po darovitosti i mogućnostima Momčilo Vukotić predodređen da uđe u onaj uzak krug najelitnijih asova kada smo prisustvovali rađanju jedne velike loptačke zvezde Vukotić je načinio zabrinjavajući zaokret i umesto da uđe u „fudbalske klasičare“ preti da se pretvori u sivu bezličnost onih što pripadaju fudbalskom šundu.
Kako i zašto — to je teško objasniti. Istina, ima nečeg što smeta u igri ovog mladića. Pre svega, već taj detalj da uvek igra sa dresom preko gaćica dovoljno govori o nekoj njegovoj potsvesnoj želji „da se izdvoji“, da bude primećen… Očigledno je da se radi o nekom kompleksu. Uostalom, Moca je igrač tako briljantnih poteza da se po igri a ne spoljnim znacima uvek izdvaja.
Međutim, on u poslednje vreme (naročito nakon povrede posle one njegove nezaboravne igre i u meču sa Zvezdom — 1:1) igra neku „svoju igru“, tvrdoglav je, sebičan, osoran, lako gubi nerve, malo se kreće i deluje kao vrlo uobražena ličnost. Šteta! Danas je on sigurno najplemenitiji talenat u jugoslovenskom fudbalu i trebalo bi već sutra da bude „prva violina“ u našoj reprezentaciji.
Vasović je povukao odličan potez što ga je zbog takvog ponašanja i takve igre „ražalovao“, što mu je oduzeo kapitensku traku i dao je Bjekoviću, najboljem igraču i, nadajmo se, kontrolisanom i autoritativnom čoveku.
Doduše, i Nena ima trenutke zaborava ali će sad morati da vodi više računa o svome ponašanju na terenu, jer više nije „običan“ igrač, već — kapiten tima!