O njima se ne misli na tribinama
Pisati o Ćamilu Asaniju, ekonomu Partizanovog fudbalskog podmlatka nije teško. On je iskren i govorljiv, Saznao sam bezbroj detalja od njega a da ga nisam morao mnogo pitati. Jednostavno: čovek voli da kaže ono što misli i oseća kad je u pitanju njegov klub, njegova ličnost, ali samo vezana za „Partizan“. Verujem kad biste ga u nekoj drugoj situaciji pitali o njegovom životu, nevezano za fudbal, ne biste dobili baš mnogo podataka. Jer, on je povučen, čovek koji u sopstvenom radu nalazi mir spokojstvo, a uzbuđenje čuva za fudbal, za utakmice, da tu eksplodira u zanosu, u trenutku trijumfa ili tuge.
ASANI: U Beograd sam došao 1958. god. jedino radi „Partizana“. Tu sam se zaposlio, u građevinskom preduzeću „7. juli“ kao magacioner. Naše preduzeće je 1959. god. gradilo stanove za Partizanove fudbalere. Jednog dana su došli: Jusufi, Galić i Kovačević da vide svoje buduće stanove. Pošto sam ja imao ključeve od stanova odmah sam im pokazao sve prostorije. Tu smo se i upoznali. Kasnije sam se upoznao i sa Slavkom Ivanovićem sekretarom fudbalskog kluba, koji je takođe imao stan u istoj zgradi. On mi je 1960. god. ponudio da pređem u „Partizan“ pošto su u klubu baš u to vreme ostali bez ekonoma. Iako mi je plata u „7. julu“ bila daleko bolja, ja sam poziv primio sa radošću.
Prihvatio je i Partizan Ćamila, toplo i iskreno, i pružio mu priliku da radi svoj posao onako kako on najbolje zna. Prolazile su godine rada a na Ćamilov račun su stizale pohvale, priznanja. Svi su u klubu bili zadovoljni njegovim radom. Za izvanredne rezultate omladinaca i za njegov doprinos tim uspesima, dobio je sat na poklon. Ta pažnja ga je obradovao kao priznanje, kao podstrek.
U tom čoveku ima nešto neuništivo, na prvi pogled možda i prkosno. Ta njegova postojanost je velika ljubav prema fudbalu. On živi, pati, raduje se za fudbal. Ali, sve to naizgled tiho, neprimetno. Ćamil kaže da je doživeo najlepše trenutke u životu kad je Partizan „mleo i gazio“ u Kupu šampiona. To je najlepša slika i najupečatljivija stranica jedne istorije koju je on doživeo.
Ako Ćamila pitate za ljubimca među fudbalerima, on vam to sigurno neće reći: On — kako sam reče — podjednako voli sve generacije i svakog pojedinca koji je nosio „crno-beli“ dres. Smatra da ove godine fudbaleri mogu biti prvi, ali se stekao utisak da u to nije ubeđen.