Povodom nemilih ispada na Stadionu JNA
Sasvim je izvesno da neke čudne odluke sudija (a ove godine gledali smo kako je neujednačen kriterijum delilaca pravde na našim terenima!) kao i brutalnost protivničkih igrača mogu one navijače, koji najdubljim osećanjima doživljuju svoj klub i samu utakmicu, da dovedu do ekstaza gneva, do samozaborava, trenutka kada bezumlje prelazi u delo.
Tada se događaju one neprijatne scene kada se bes ne manifestuje samo zviždukom i gromkim „ua“, već kada prema terenu počinju da lete i razni predmeti: kamenice, flaše, klipovi kukuruza…
Prošle nedelje, u meču sa Radničkim, Partizan je prvih 45. minuta dosegao svoj najviši domet, od kako ga Vasović vodi, Bjeković i drugovi su igrali dinamičan fudbal, pun brzih prodora, lepih kombinacija, fine tehnike, maštovitih rešenja i, što je najvažnije, izgledalo je da ćemo u nastavku prisustvovati katastrofi Nišlija.
Međutim, gosti i sami svesni svoga debakla u nastavku okreću ćurak i počinju da demonstriraju grubost kakva odavno nije viđena na beogradskim terenima Radnički je želeo da na taj način izbegne katastrofu, jer je razigrani Partizan to obećavao. I, ruku na srce, gosti su u tome i uspeli.
No, drugo je pitanje kako bi ta pomama brutalnosti snažnih Nišlija izgledala da je umesto Frankovića na terenu bio sudija sa finijim osećanjem za ono što nije dozvoljeno u ovoj igri, da je bio stroži prema izgrednicima (iz obe ekipe), jednostavno: da je sudio onako kako se to očekuje od arbitra sa „A“ liste. Na žalost, Franković je želeo da nas još jednom podseti na ono što je činio u Mariboru kada je Bori Đorđeviću slomljena noga a on je taj prekršaj svirao u korist domaćina. Još tada su fudbaleri „crno-belih“ postali nepoverljivi prema ovom deliocu pravde da bi u ovoj utakmici sebe definitivno uverili da on ili ne zna da sudi ili ga nervira crno-bela boja.
Ali, prepustimo Frankovića sudijskoj organizaciji. Nas u ovom trenutku više brine odnos jednog dela gledalaca, koji sebi dozvoljavaju takvu slobodu da bacanjem predmeta u igralište izraze svoje negodovanje, nego sudije i protivnici. Jer: Partizan je uvek imao publiku dostojnu svog imena i ugleda. Ovakvo reagovanje kazuje da pojedinci dozvoljavaju sebi da ih niski instinkti uzmu pod svoje, i da gotovo animalno reaguju na previde sudija ili grubosti protivnika. Takve manifestacije nekih posmatrača (na žalost, naših pristalica) kazuju da oni ne shvataju da su i to sastavni delovi utakmice i da sve ne može uvek biti krajnje korektno, precizno, tačno i u glaze rukavicama. Uostalom, fudbal je igra u kojoj su emocije vrlo značajan faktor. I kao što je ponekad mogućno da se zaborave naši igrači, dozvolimo da tu mogućnost imaju i protivnici i sudije.
Partizan želi da se ogradi od takvih gledalaca, da zažali što ih ima u svojim redovima ali i da preduzme sve što je u njegovoj moći da se spreče takve i slične pojave. Jer, neko je udario klipom kukuruza sudiju Stremečkog u glavu. Srećom, bez posledica ali je lako mogla da se dogodi da glavni sudija prekine utakmicu. Tada bi Radnički dobio meč sa 3:0, a Partizan bi bio kažnjen i novčano, a suspenzijom terena bio bi prinuđen da igra opet u Kragujevcu ili Novom Sadu (kao pre sedam godina u meču sa Milanom — 5:3), kada je izbila tuča među igračima, a publika uletela u teren, a znamo šta bi to značilo.