Seniorska ekipa druga u kupu i prvenstvu, juniori drugi u kupu — Partizan jedini klub Evrope koji ima i mušku i žensku juniorsku ekipu
Nedavno održano atletsko prvenstvo Jugoslavije u Sarajevu uverilo nas je da A. K. „Partizan“ nezadrživo juriša ka svom cilju. Klub koji je 16 puta bio nacionalni prvak sprema „bum“ za sledeću sezonu. Osnov za to su mu dosadašnji rezultati. Ako se uzmu u obzir uspesi muške i ženske ekipe u juniorskoj i seniorskoj konkurenciji „Partizan“ je najuspešniji ovogodišnji atletski Klub u Jugoslaviji. On je riznica nacionalnih i balkanskih rekordera i velikih nada atletike. Partizan je u ovoj godini dao 14 reprezentativaca. Naš klub je jedini u Evropi koji ima juniorsku ekipu i u muškoj i u ženskoj konkurenciji. U klubu ima preko 150 atletičara, ali je u planu da se ova brojka poveća na preko 200. Sa tolikim brojem sportista (naravno kvalitetnih) klub će se u idućoj sezoni upustiti u bitku za prvo mesto u prvenstvu i kupu.
Ove godine smo planirali drugo mesto što smo i ostvarili. Ekipa je pokaza la da ima veliki potencijal. U Sarajevu smo možda mogli da budemo i prvi. Ali, imali smo niz malera koji su nas sprečavali. Voljnov je duže vreme povređen, Košutić nije učestvovao na prvenstvu. Stojičević je skoro nespreman trčao i zauzeo treće mesto iako je balkanski prvak. Takmičilo se još nekoliko nespremnih atletičara. Međimurec je u toku trke na 1500 metara osetio jake bolove i to je bio razlog što je zauzeo sedmo mesto iako je do pred kraj ubedljivo vodio. Sve to ukazuje da „Partizan“ ima odličnu ekipu kojoj je potrebno vreme da se vine u vrhove, ne samo jugoslovenske, već evropske atletike.
Današnjoj atletskoj ekipi nedostaju jedino vrhunski takmičari u bacačkim disciplinama. Ali i za to postoje opravdanja. Klub nema kuglane, teretane, doskočišta. Za poslednjih šest meseci atletičari nisu ušli u teretanu da vežbaju. U takvoj situaciji iluzorno je očekivati rekorde, tim pre što su naši atletičari veoma mladi. Poznato je da bacačke discipline donose najviše poena i da se na njima grade vrhunski uspesi jedne ekipe.
Imajući ovo u vidu uprava A. K. „Partizan“ na čelu sa predsednikom Omerom Arnautovićem preuzela je korake da poboljša uslove za rad atletičara. Doskočište je već u izgradnji. Kuglana i teretana se mogu dobiti jedino uz razumevanje JSD „Partizan“ u što mi verujemo. Tada nam preostaje jedino izgradnja plastične staze. Koliko je staza neophodna svedoči nam to da sat treninga na „Zvezdinom“ stadionu plaćamo 20.000 st. dinara, a pitanje je šta se može postići jednim satom treninga. Izgradnja staze bi se uklopila u opšti plan rekonstrukcije stadiona JNA i donela bi velike koristi ne samo atletičarima.
A. K. „Partizan“ nema problema s materijalne strane. Dobijena sredstva se na početku godine planiraju za potrebe i klub ne može zapasti u krizu. Koliko se u klubu dobro radi može da posvedoči činjenica da se stipendije atletičarima daju na vreme; da klub finansira pripreme za takmičenja, da detaljno vodi brigu o svim članovima. „Partizan“ je prvi put nabavio specijalne „crno-bele“ trenerke samo za nastupe (100 kompleta). Svi atletičari su dobili svečana odela za putovanja i takmičenja. Zar uprava AK Partizan može nešto više da učini? Da. Ona to i radi. Bliskost i razumevanje uprave, trenerskog štaba i takmičara je najveći doping uspesima. Prosto je neverovatno — ali istinito — da predsednik i potpredsednik kluba Branko Popović dolaze svakog dana na treninge i razgovaraju, pomažu, rade zapostavljajući svoj odmor, porodicu… Oni vode računa o svakom detalju. To je izraz savesti, odgovornosti i velike privrženosti klubu ali i izvanredna škola mladima kako se voli i ceni Partizan.
Ni posle održanog prvenstva nema zatišja u atletici. Pripreme se odvijaju, redovno, kuju se planovi. U tim planovima ozbiljno sa računa na vojnu gimnaziju, koja je prvi sused „Partizanovog“ doma. Među mladićima se nalazi puno talenata. Ovde je potrebno jedino zainteresovati mladiće za atletiku i pružiti im pomoć u stručnom i trenerskom kadru.
Sledeća godina je naša velika šansa i ne želimo da je lako prokockamo. Ime i ugled AK „Partizan“ obavezuju nas da istrajemo na putu koji smo nazvali povratak. Uspešno dovršavajući jednu deonicu tog puta možemo konstatovati da smo blizu, veoma blizu, cilja.