Putujući do Novog Sada, garnizona u kojem Borivoje Đorđević, poznati fudbaler Partizana i državne reprezentacije služi vojni rok, gotovo sam zaključio u sebi da će biti dobro ako prilikom razgovora sa starešinama fudbalera Đorđevića budem uspeo da „zadobijem“ ono uobičajeno pitanje: da li je Partizanov half bar upola vredan u vojničkoj uniformi, kao što je to bio na igralištu? Jer, ruku na srce, poznate zvezde jugoslovenskog fudbala, bar nekolicina njih, bili su „klimavi“ vojnici.
To je, valjda, bio jedini razlog što sam s kapetanom Lukom Dodigom, komandantom jedinice Borivoja Đorđevića, započeo suviše neodređen razgovor. Razgovarali o fudbalskoj reprezentaciji Jugoslavije, o klubovima, sudijama, navijačima… O svemu, sem o vojniku zbog kojeg sam došao. Nije, međutim, takav razgovor dugo trajao. Nenametljivo ga prekinu kapetan Luka s jednim pitanjem i konstatacijom:
DODIG: Verovao sam da će vas više interesovati kakav je Borivoje kao vojnik, kao vozač, drug…
P. VESNIK: Imate pravo, druže kapetane. Nego, mislio sam vrhunski fudbaleri nisu bog zna kakvi vojnici, pa sam se pribojavao i za Boru, plašio sam se onoga što sam već ranijih godina na primerima drugih fudbalera doživeo.
DODIG: Vaša strahovanja u slučaju Borivoja Đorđevića su neosnovana. On je odličan vojnik, odličan vozač. Zbog toga sam ga lično nagrađivao odsustvom, vanrednim izlascima, pohvaljivao… Moje potčinjene starešine takođe. Jednom rečju, primeran je.
P. VESNIK: U čemu se, onda, ogledaju zasluge vojnika Borivoja Đorđevića? Već odavno znamo kako je stekao epitet fudbalskog, ali ne i epitet vojničkog delije?
DODIG: U svakodnevnom izvršavanju svih zadataka. Ovde, u našoj jedinici, Bora Đorđević ne ume da kaže neću. Osim toga, on je vozač koji katkad dnevno prevaljuje i po 600 kilometara s odviše teškim vozilima i po teškom terenu. Vrlo je savestan i odgovoran. Vozi ljude, oružje, opremu… Ako bi se s terena i u pola noći vratio u kasarnu ni pomislio ne bi da ode na spavanje pre nego što ne opere svoje vozilo. Na vojnim vežbama — po kiši, blatu, vetru nije mu bilo teško da legne ispod svog ili tuđeg vozila, da zagazi vodu, da pomogne drugu. Eto takvog, primernog i disciplinovanog vojnika Borivoja Đorđevića mi poznajemo.
P. VESNIK: Zaboga, valjda ga poznajete i kao fudbalera?
DODIG: Svakako. Samo igrajući fudbal on ne može steći nekakve pozitivne poene, Ali, kad već pitate reći ću Vam da je i na tom njegovom fudbalskom „koloseku“ briljantan. Ne potcenjuje svoje drugare. Ni, traktoristu, ni onog što je prvi put video voz kada je pošao u vojsku. Ne smeta mu to što njegovi saigrači ne znaju da igraju. Eto, neki dan naša je jedinica igrala utakmicu za prvenstvo garnizona. Bora Đorđević je bio izostavljen iz tima zbog prehlade koju je „zaradio“ na vojnoj vežbi. Mislili da ga malo poštedimo, a i protivnik je po našoj oceni bio slabiji.
P. VESNIK: ???
DODIG: Ne pitajte. Naši protivnici su u prvom poluvremenu poveli s 4:0, bili smo na ivici katastrofe.
P. VESNIK: Valjda ste umanjili poraz.
DODIG: Da u drugom poluvremenu nije ušao u igru onaj prehlađeni Bora Đorđević poraz bi bio neminovan. Ovako, utakmica se završila 5:4 u našu korist. Vozač je naš pravio „slalome“ sve dok nismo osigurali pobedu. Krenuo bi od svog kaznenog prostora i ušao sa loptom u protivnički gol.
P. VESNIK: Za koga navijate, druže kapetane?
DODIG: A za koga bi nego za Hajduka. Odavno, od kako znam za sebe.
Partizan
ĐORĐEVIĆ: Partizan sada igra vrlo dobro. I Cvetković je našao sebe. Protiv Čelika igrao je briljantno. Sasvim je zaslužio onu devetku koju su mu dali novinari. Dakle, Partizan se konsolidovao, sada sve linije funkcionišu kako valja. Nadam se da ću i ja svojim povratkom pomoći da „crno-beli“ postanu ponovo ono što su nekada bili šampionski tim, od kojeg su se pribojavali svi naši i mnogi inostrani timovi.
P. VESNIK: Boro, ti kao da hoćeš reći da Partizan i ove godine još uvek ima šanse za prvaka države?
ĐORĐEVIĆ: Nego šta. I Dinamo i neki drugi klubovi tokom minulih prvenstava imali su i po 6 do 7 bodova više u jesenjem delu prvenstva, a ipak nisu bili prvaci države. Uostalom, Partizan ima bolji raspored utakmica u nastavku prvenstva.
P. VESNIK: Šta se u ovom trenutku može preciznije reći o tvom povratku fudbalu? Kada ćeš se rastati s vojničkom i obući Partizanovu uniformu?
ĐORĐEVIĆ: E, to si mogao da pitaš kapetana Luku Dodiga. Možda bi ti to „šapnuo“ i onaj zastavnik Mato Vuković.
P. VESNIK: Ipak?
ĐORĐEVIĆ: Sve mi se čini da bi mogao, ako sve bude išlo po planu i kako valja, da zaigram još na prvoj utakmici u nastavku prvenstva države.
P. VESNIK: Šta misliš o mlađem bratu Bošku?
ĐORĐEVIĆ: Dobro je počeo, a sada, posle ženidbe, nešto ga ne vidim ni na klupi za rezervne igrače. More, izvući ću mu uši. Mora da sluša, da trenira…
P. VESNIK: Nek stručnjaci tvrde da je tvoj brat Boško veoma talentovan? Može li se dogoditi da ti mlađi brat konkuriše, da jednog dana ti budeš njegova rezerva?
ĐORĐEVIĆ: Može, zašto da ne. Naročito sada, dok se budem uklapao u tim. I, veruj, ne bi se ljutio. On je vrlo talentovan. Siguran sam da će uskoro doći njegovih fudbalskih „pet minuta“.
Vasović
Kada sam spomenuo ime Velibora Vasovića, Bora Đorđević gotovo ustade i reče:
ĐORĐEVIĆ: Samo nemoj da me pitaš jesam li se svađao s „Vasketom“ i zbog čega.
P. VESNIK: Ne, to te neću pitati. Ali zar i ovo što si rekao ne govori o tome da zli jezici svašta pričaju?
ĐORĐEVIĆ: Ne samo da pričaju nego i pišu. A, veruj, nikada se s Vasovićem nisam svađao. Nikada, zato nije bilo ni razloga. Istina, bilo je nekih Vasovićevih izjava koje, iskreno rečeno, ni meni nisu godile. Ali, on ima pravo na svoje mišljenje, to je njegova stvar.
P. VESNIK: Ipak, razgovarali ste, o fudbalu, o tvom položaju u Partizanu?
ĐORĐEVIĆ: Da. Dva puta smo razgovarali. Prvi put, povodom mog odlaska u inostranstvo (uz dobro obeštećenje Partizanu), a drugi put o mogućnosti mog doživotnog ostanka u Partizanu. Ja sam i sada za ovo drugo rešenje, želim doživotni ugovor s Partizanom.
— Uslove koje ću postaviti Partizanu za ovakav ugovor, ili koje bi postavio ukoliko dođe do takvog razgovora, biće sasvim prihvatljivi za moj klub. Ne mogu bilo gde da odem, nije sve u novcu. Nudili su mi, a i još uvek mi nude da odem negde drugde. Ali, samo loše vaspitano dete može da ode od svojih roditelja. Možda mi je i ova moja vojska pomogla da štošta shvatim, da naučim…
P. VESNIK: Znači, svađe s Vasovićem nije ni bilo?
ĐORĐEVIĆ: Tako je. Slušaj, ja sam se do sada s Vasovićem pozdravljao kao igrač s igračem — jer smo nekada igrali zajedno. Sada, kada se vratim u klub, pozdravljaću se s njim kao sa šefom stručnog štaba. Tu bar nema ničeg nejasnog.
Reprezentacija
Savezni kapiten Vujadin Boškov dao je i zvaničnu izjavu da ozbiljno računa na Partizanovog halfa u predstojećim kvalifikacionim susretima za svetsko prvenstvo. Evo šta o toj izjavi kaže Borivoje Đorđević:
ĐORĐEVIĆ: Veoma sam zadovoljan izjavom saveznog kapitena. Ona me je ohrabrila, čak naterala da već sada ozbiljno vežbam, treniram. Mislim da se neće prevariti savezni kapiten ako me i stvarno pozove u reprezentaciju. Jer sada sam zalečio sve ranije povrede. Sada sam potpuno zdrav. Ovde, u vojsci, očeličio sam se.
Na kraju našeg razgovora, vojnika i poznatog reprezentativca upitali smo:
P. VESNIK: Šta poručuješ Partizanovim navijačima?
ĐORĐEVIĆ: Najpre to da i dalje bodre „crno-bele“ svim svojim srcem i da veruju, kao što to i ja verujem, da će još ove godine Partizan postati šampion države.