TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Godina 1951. je jedna od najparadoksalnijih u dosadašnjim analima kluba. Takav čudan bilans zaista se ne pamti. Na domaćem planu neuspeh do neuspeha. „Crno-beli“ su završili prvenstvenu trku tek na četvrtom mestu, sa čitavih devet bodova manjka u odnosu na šampiona Crvenu zvezdu. Naš veliki rival osvojio je svoju prvu titulu prvaka zahvaljujući samo boljem količniku od drugoplasiranog zagrebačkog Dinama.
U nacionalnom kupu situacija nije bila ništa bolja. Druga ekipa je eliminisana od Dubočice u Leskovcu, dok je prvi tim neočekivano pretrpeo fijasko u četvrtfinalu i to usred Beograda — poražen je ubedljivo od Vojvodine sa 0:2!
Kao melem na ranu došao nam je izvanredno uspešan međunarodni bilans. Od 16 utakmica odigranih na zapadnoevropskim turnejama po Belgiji, Nemačkoj, Francuskoj i Engleskoj naši fudbaleri su dobili 14, dok su samo dve odigrali nerešeno!
Ipak, najveći uspeh u ovoj 1951, koji je kompenzirao sva nezadovoljstva i razočaranja navijača, bio je prvi veliki trijumf, tačnije prva katastrofa koju smo naneli, večitom rivalu — Crvenoj zvezdi. U prvenstvenom okršaju, 17. juna 1951, pred krcatim stadionom JNA (50.000 gledalaca), deklasirali smo i nokautirali „crveno-bele“ sa 6:1. Takvi rezultati su do tog dana bili nezamislivi u sudarima ovakvih partnera, pa je naša pobeda odjeknula senzacionalno širom čitave zemlje a u Beogradu je slavljena sve do ranih jutarnjih časova!
Početak meča nije nagoveštavao ni izbliza ovakav ishod. Pred tribinom se postrojio nesumnjivo najjači tim koji su naši rivali u to doba imali: Lovrić — Stanković, Diskić — Palfi, Đurđević, Đajić — Ognjanov, Mitić, Zlatković i Jezerkić. Na drugoj strani, u našoj ekipi je bilo dosta mladih snaga koje na papiru nisu ulivale slično poverenje. Tim „stremnji“, kako su ga navijači krstili, istrčao je u ovom sastavu: Šoštarić — Lazarević, Čolić — Jakovetić, Jovanović, Drenovac — Valok, Šijaković, Bobek, Atanacković i Stokić. Dakle, bez Čajkovskog, sa tri poletarca u foru (Valok, Šijaković i Stokić), taj tim je, na prvi pogled, bar za „četiri figure“ bio lakši od Zvezdinog.
Ali, na zaprepašćenje čitavog stadiona, još se igrači nisu čestito zagrejali, a mladi Šijaković je već u trećem minutu postigao vodeći gol za Partizan. Šokiran ovim neočekivanim uspehom, protivnik je čitavo pola časa teturao kao u nokdaunu, a lukavi majstor Bobek nije čekao povoljniju priliku: sa dva majstorska udarca povisio je do kraja poluvremena rezultat na — 3:0!
I dok je u pauzi oduševljeni tabor „crno-belih“ priređivao ovacije svojim ljubimcima, pristalice „crveno-belih“ su se u potaji nadali velikom obrtu u nastavku.
I do obrta je stvarno došlo, ali samo u pogledu strelaca koji su im tresli mrežu. Sada je Bobek preuzeo palicu dirigenta i režisera, a njegove uloge tobdžije prihvatio se prvi put — Marko Valok. U narednih 45 minuta, ovaj dotle malo poznati napadač, postigao je het-trik i nagovestio da će biti fatalan za komšije. Utoliko pre što je ovog puta nosio na leđima „sedmicu“, a tokom naredne decenije zagorčavao im je život kao „devetka“.
Zanimljivo je da Zvezda i nije bila terenski toliko inferiorna kao što to rezultat pokazuje. Da je drugačije zar bi naš vratar Šoštarić bio ocenjen „devetkom“. Ali baš zbog toga je ovaj meč i zapamćen kao veliki, a raspoloženi strelci „crno-belih“ Bobek i Valok kao kreatori prve katastrofe u međusobnim okršajima velikih rivala!
Posle ovog susreta na tribini se prvi put čuo epitet: Partizanov „parni valjak“. U stvari bila je to samo njegova klica i prethodnica. Prava „kaznena ekspedicija“ Partizan će postati tek kompletiranjem ekipe takvim formatima kao su Zebec, Milutinović, Herceg!