TRAGOM LEGENDI I DOKUMENATA
Za razliku od prethodne 1951, naredna 1952. takmičarska godina bila je daleko uzbudljivija i krcatija senzacionalnim fudbalskim događajima na domaćem i međunarodnom, a i na reprezentativnom planu.
Pre svega naše najznačajnije takmičenje, nacionalni šampionat, doživeo je još jednom radikalnu promenu. Po ugledu na čitav ostali fudbalski svet odlučeno je da se ponovo vratimo na ligašku sezonu jesen — proleće. Da bi to moglo da se ostvari tek u narednoj 1953/54. takmičarskoj godini. U 1952. održan je skraćeni šampionat po grupama u kome nismo imali mnogo sreće, pa smo još jednom ostali kratkih rukava.
Atli kao kompenzacija za neuspeh u prvenstvu usledio je veliki trijumf u Kupu Jugoslavije. Po drugi put smo ga smestili u naše klupske vitrine (prvi put 1947.) i to posle briljantnog puta koji je završen neviđenim slavljem. U finalu nam je protivnik bio večiti rival, Crvena zvezda, koga smo deklasirali sa 6:0! Bila je to druga uzastopna „šestica“ koju smo podelili „crveno-belima“ u dve uzastopne sezone. Za razliku od prethodne, ovog puta nismo mu dozvolili ni da spase čast. Što je još važnije, sada to nije bila pobeda samo efikasnijeg tima, koji je, inače, u polju bio ravnopravan. Ne, ovog puta je to bilo poigravanje mačke s mišom, lekcija daleko superiornijeg partnera, koji je dominirao tokom svih 90 minuta u svim elementima fudbalske veštine. Zar je onda čudno što u naslovu kažemo da je naš drugi trofej Maršala Tita bio ujedno i — najslađi!
Ovaj nezaboravni događaj odigrao se, kao i prethodni, u izvanrednoj atmosferi. Pred krcati stadion JNA (50.000 gledalaca), 29. novembra 1952, na teren su istrčali timovi u najjačim sastavima. Crvena zvezda verovatno u najboljem izdanju koje je u prvoj deceniji imala. Krivokuća — Stanković, Zeković — Zlatković, Diskić, Đajić — Ognjanov, Mitić, Tomašević, Živanović i Vukosavljević (!). Partizan takođe u sjajnoj kompoziciji: Stojanović — Belin, Čolić — Čajkovski, Stefanović, Jovanović — Valok, Veselinović, Bobek, Atanacković i Zebec!
Od prvog minuta Partizan je jurnuo na polovinu protivnika i nije je napuštao čitavih pola časa. U tim dramatičnim trenucima pred golom „crveno-belih“ besneo je pravi tajfun. Već u fatalnom 13 minutu, za Zvezdu još fatalniji Valok otvorio je seriju (1:0). Nezadrživi Zebec je samo 12 minuta docnije neodbranjivim pogotkom (2:0) nagovestio katastrofu protivnika, a Valok je još jednim pogotkom (3:0) zaključio bilans prvih 45 minuta!
Umesto da oporavi šokiranog protivnika, pauza je koristila samo raspoloženim strelcima Partizana. Već posle četiri minuta u nastavku Zebec je još jednom zatresao mrežu (4:0), a u poslednjih 10 minuta Bobek (5:0) i Veselinović (6:0) su upotpunili katastrofu!
Koliko je Partizan sjajno igrao najbolje ilustruje izjava kapitena protivničkog tima, poznatog internacionalca Predraga Đajića, koji je neposredno posle meča izjavio u svlačionici: „Partizan ni kada nije bio bolji!“ Da je to tačno posvedočile su i ocene koje su sutradan izveštači dnevnih listova dali fudbalerima pobedničke ekipe. Nijedan nije dobio manje od osmice (!), Bobek je ocenjen „devetkom“, a junak pobede Branko Zebec čak — čistom „desetkom“!
Bila je to kruna jedne pompezne jeseni u kojoj je Partizanov „parni valjak“ mleo sve pred sobom i nagoveštavao svoju konačnu fizionomiju. Retki su bili protivnici koji su napuštali poprište bez kiše golova u mreži. Primera radi dovoljno je navesti najveću pobedu koja je ikada postignuta u jednom prijateljskom meču kod nas: beogradski nižerazredni klub „Dorćol“ savladan je kao sparing-partner čak sa — 34:0!