Moram da počnem od avgusta meseca ove godine, od dana kada je stručni štab sastavljao plan jesenjeg dela prvenstva. Već na samom startu, a na osnovu rasporeda takmičenja, smatrali smo da je realna pretpostavka osvojiti između dvadeset i jedan i dvadeset i dva boda. Ta pretpostavka, se i ostvarila, pa smo do sada osvojili dvadeset i jedan bod i na taj način ispunili predviđeni plan.
I pored toga može se reći da nismo u potpunosti zadovoljni. Mogli smo da osvojimo dva do tri boda više da nismo na neverovatan način izgubili jedan bod protiv Veleža u Beogradu, u Banja Luci i u Boru, gde nas je sudija oštetio za dva jedanaesterca, a zatim je „izmislio“ penal za domaći tim.
Da nam je pošlo za nogom da osvojimo ova tri izgubljena boda, sigurno je da bi danas bili najozbiljniji kandidati za prvaka države. Ovako, prvenstvo će se, za nas, igrati do kraja i biće krajnje neizvesno.
Inače, početak jesenjeg dela prvenstva bio je za nas vrlo težak. Jedan od glavnih uzroka je svakako takmičenje u letnjoj ligi, gde smo imali tako loš raspored, da smo četiri puta gostovali a samo dva puta bili domaćini. Već na startu doživeli smo poraz što je uslovilo da ekipa izgubi samopouzdanje.
U to vreme stručni štab je tragao za timom, praveći česte izmene u nastojanju da nađe najbolje rešenje u trenutnoj situaciji. Gostovanja i porazi koji su usledili, doveli su do toga da su igrači imali sve manje vere u sebe i svoje sposobnosti.
Situacija se nešto izmenila nabolje na početku prvenstva, ali to još nije bilo ono što smo mi očekivali i tražili od naših fudbalera.
Mislim da bi se ovo jesenje prvenstvo moglo podeliti u dva dela. Prvi deo prvenstva bi obuhvatio sve utakmice od početka pa do derbi utakmice sa Crvenom zvezdom. Protekao je u jednom grčevitom nastojanju da se tim konsoliduje, a što se moralo odraziti na postignute rezultate. Kao domaćini smo uglavnom dobijali utakmice, a na strani u gro slučajeva gubili. Čini mi se da je prelomni momenat bio poraz protiv „crveno-belih“. Posle tog debakla, kada su nas svi već bili „otpisali“, smogli smo snage svi zajedno, da se podignemo tako visoko da danas predstavljamo najozbiljnijeg kandidata za naziv najboljeg. Izgleda da je taj poraz za nas više značio nego pobeda. Bilo je to „zvono na uzbunu“. Tada smo jasno uočili sve slabosti koje dovode do poraza i odmah smo počeli da to ispravljamo.
Novina je bila ustaljenje pojedinih igračkih mesta. Tako smo Kozića ustalili na mestu centarhalfa, Katić je ponovo postao centarfor, a Cvetkovića smo vratili u srednji red. Osnovna zamisao je bila — udarni red mora dobiti na pokretljivosti. Na taj način smo Cvetkovića u mnogome aktivirali. U Niškom Radničkom je igrao centarfora — gol igrača, kome nije bio zadatak da mnogo „radi“, jer je to bila dužnost drugih igrača, a njegova je dužnost bila da taj trud „kruniše“ pogotkom. Međutim, on tako ne može da igra u Partizanu. To je shvatio i na opšte zadovoljstvo pokazao dobru volju da promeni svoj način igranja. Kriza koja je usledila, u tom trenutku bila je i normalna i mi smo to i očekivali. Ipak, dobio je mnogo u pokretljivosti. To je igrač koji poseduje odličan pregled igre i „njuh“ za gol, pa je zato postao i jedan od glavnih nosilaca igre Partizana.
Drugi deo prvenstva doneo nam je niz uspeha. Nismo izgubili nijednu utakmicu. Tri utakmice smo rešili u svoju korist, a četiri igrali nerešeno. Treba naglasiti da smo pobedili Sarajevo u Sarajevu u takmičenju Kupa ligaša; tako da ovaj deo prvenstva možemo smatrati uspešnim — više po igri, nego po rezultatima.
U ovom delu prvenstva Partizan je igrao vrlo moderan fudbal — brzo, duhovito sa puno šansi za gol. Istina, realizacija nije bila najuspešnija i svesni smo da na tome moramo još dosta raditi.
Prvenstvo se nastavlja 4. marta 1973. godine. U prvih šest kola pet igramo kao domaćini, dok za to vreme Crvena zvezda četiri puta igra na strani. Očekujemo da će u tom periodu Zvezda izgubiti u prednosti — da će se zaliha bodova „istopiti“ i da ćemo stvarno postati ozbiljni kandidati za osvajanje pobedničkog trona.