IZ MOG ALBUMA
Veliki kreativci u bilo kojoj oblast života uvek su imali nešto zajedničko: bili su nezadovoljni svojim ostvarenjima, težili su ka još boljem, lepšem, savršenijem.
Toj galeriji reproduktivnih umetnika (da, to je prava reč za onu veštinu loptanja) pripada i Stjepan Bobek, najbolji, najhalucinantniji i najmaštovitiji jugoslovenski as svih vremena.
Bobek je bio i ostao pojam igrača koji sobom nosio divljenje, poverenje, lakoću, fudbalski vic… Nikad nije bio zadovoljan onim što je pružio. Već u sledećoj igri tražio je više. Hteo je da dostigne onu „notu“ koja znači savršenstvo i nije se mirio sa istinom da nje nema.
Imao je svoj stil igranja, mnoge čuvene poteze ali je ipak uvek bio — nov. U zanosu igre kojoj je kao punokrvni strasnik umeo da se preda, stvarao je nove poteze, imao iznenađujuća rešenja i stalno nas je zbunjivao.
Teško je reći u kojima je od svoje dve uloge bio bolji: kao istureni centarfor i golgeter (iz dana prve mladosti) ili kada je bio projektant igre Partizana i reprezentacije. U prvoj roli bio je izraziti solista, neumorni dribler, lukavi strelac. Umeo je da uzme loptu na centru i sam da reši utakmicu.
Kao organizator igre razbio je ustajalost jednog shvatanja i dao joj novu dimenziju, koju su kasnije sledili Milutinović, Šekularac, Kovačević, Belić i drugi za koje je ipak ostao nedostižan.