Povodom 50-og rođendana velemajstora Svetozara Gligorića: Čovek čije je ime prisno u celom svetu ima tu osobenost — da nema neprijatelja čak ni među rivalima
Pred Gligorićem uvek se osećamo kao pred kakvom gromadom života, živom personifikacijom drevne šahovske umetnosti.
Ovo je trenutak da se pitamo što je odredilo njegovu životnu sudbinu, šta ga je usmerilo šahu! Svesna predstava o toj igri ili spontano predavanje njenoj magiji?
„Kad sam bio u dobu između 12. i 13. godine šah je postao deo moga unutrašnjeg života“, kaže Gliga. „Prva ljubav!
„Šah za mene nikada nije bio lepši nego tada. O njemu sam sanjao. Ni tada, a ni kasnije ništa u ovom svetu nije moglo biti privlačnije i romantičnije. Ni da danas ne umem da objasnim pravu prirodu te čarolije. Sada mogu jedino da pretpostavim da je to za mene u početku bio svet bajki. Po prirodi sentimentalan možda sam još dublje voleo muziku, književnost, sve umetnosti u kojima se ogleda lepota ovog našeg zloćudnog života s tragično ograničenim trajanjem.“
Za Gligorića je šah traženje konačne istine o njemu. U toj dugogodišnjoj koncentraciji na otkrivanju zakona koji vladaju na ploči svaki velemajstor sveta stvara svoju „pravdu“. Gligorić u svakom meču pokušava da brani „svoju istinu“ i trudi se da gotovo uvek apstrahuje ličnost protivnika.
Šah Gligu odvaja od praktične realnosti i odvodi u jedan drugi svet u kome je sport i tako ga doživljava zaboravu svakodnevnice.
„Šah je delimično umetnost, delimično sport“, daje svoje tumačenje Gligorić. „Umetnost ilustruje lepotu logike a šah je pomoćno sredstvo u izučavanju njenih zakona. Zbog takmičenja — borbe, šah je sport i tako ga doživljavaju ljubitelji koji prate naše rezultate. Sadržaj borbe je umetnički! Šah je dovoljan sam za sebe. Dosad nisam nalazio potrebu da ga definišem. Volim igru na 64 polja, zbog njene borbenosti, njenih neslućenih kombinacija, zbog njenog sadržaja… Dakle, zakoni koji vladaju na tabli privlače. Nema nepravednosti, sve je posledica, sve je smišljeno da ne kažem ingeniozno. Vekovima je stvarano ono što danas čini ovu igru tako privlačnom. Šah je dobio dimenzije kakve nije imao u prošlosti i počinje da biva vredan pažnje i autoritativnih društvenih faktora. Lično, mislim da je šah u još uvek na čednoj sredini između priznanja i sumnje…
Svetozar Gligorić je jedan od svetskih rekordera po broju odigranih partija (oko 4100 zvaničnih, a oko 17 hiljada brzopoteznih i simultanih). Odlikovan je više puta (dva puta za ono što je u šahu učinio) Nosilac je medalje za hrabrost i ordena zasluga za narod, kao i „Majske nagrade“ SR Srbije.
Za svoje najveće uspehe smatra pobedu u Dalasu, rezultat u meču Jugoslavija — SSSR u Lenjingradu (šest poena iz 8 partija) protiv sovjetskih velemajstora i najbolji rezultat na Olimpijadi u Minhenu i na evropskom ekipnom šampionatu u Hamburgu (na drugoj tabli, ispred Botvinika).
Ceni darovitost, no isto tako visoko poštuje i rad. Bio je i ostao kompletno punokrvni šahovski čovek, čiji je dijapazon mnogo širi i izlazi iz sfera sporta i zabave.
Govore da niko više ne mrzi privrženost i farisejstvo od Glige ali niko nije do te mere suptilan i delikatan kada se podsmeva ljudskoj ograničenosti, površnosti i licemerju. Blag je, plemenit, druželjubiv i dobročinitelj u meri koja ga izdvaja od svih velikana šaha.
Prefinjenim čulom i finim manirima uvek se uzdizao iznad svakodnevnih ordinarnosti premda nema iluzija o ovom svetu i ljudima. Zna da je svet haotičan naseljen zlom i često daleko od istinoljublja.
Pune dve i po decenije Gligorić se aktivno bavi novinarstvom. Napisao je i više šahovskih knjiga i publikacija od kojih su neke, prevedene na mnoge strane jezike. Njegova najnovija knjiga o meču Spaski — Fišer održanom u Rejkjaviku 1972. godine, ubrzo je postala svetski bestseler!
Zahvaljujući svome intenzivnom bavljenju sportom, kao i svojoj ravnoteži, neprekidno je ostao vitalan, krepak, ambiciozan i zadivljujuće komunikativan. Najkraće, tajna Gligorićevih velikih uspeha na šahovskom i nešahovskom području bez sumnje leži u snažnoj harmoniji celog njegovog bića.
Gligorić je osvojio titulu majstora na amaterskom turniru u Zagrebu 1939. godine. Ratne godine su prekinule njegov razvoj. Bio je šampion Jugoslavije sam (ili je delio titulu) 11 puta. Pobednik turnira u Varšavi 1947. kao i turnira u Mar del Plati 1950. i 1953. godine; zonskog turnira u Bal Pirmontu 1951. Takođe, Štautonovog spomen-turnira 1951. i u Helsinkiju 1952. 1960. i 1961; delio je prvo mesto sa Reševskim u Dalasu 1957. Učestvovao na svim posleratnim Olimpijadama. Na Olimpijadi u Minhenu 1958, postigao najbolji uspeh na prvoj ploči, a u meču protiv SSSR-a, u Lenjingradu 1957, osvojio za jugoslovensku ekipu šest poena iz osam partija. Delio prvo mesto u grupi velemajstora na međunarodnom Turniru oslobođenja Beograda 1969. gde je učestvovao i nekadašnji prvak sveta Mihail Botvinik. Tri puta učesnik turnira kandidata.
I, najzad, branilac „ostalog sveta“ protiv SSSR-a. Igrao je na petoj ploči i preko puta sebe imao je sovjetskog velemajstora Jefima Gelera — i bio poražen sa 1,5:2,5.