IZ MOG ALBUMA
Pravi identitet fudbalera je u onome što on na terenu ostvaruje, pokazuje i dokazuje a ne koliko on zna i kako je vešt.
Fahrudin Jusufi nije bio samo igrač velike potencije, već i — ostvarenja. Gotovo svake nedelje on je potvrđivao neposrednu stvarnost: visoku klasu nekadašnje Partizanove fudbalske škole!
„Julka“ je bio „viši“ tip beka, jedini pesnik među odbrambeni igračima. On je bio „nadzemaljski“ bek to shvatanju, reagovanju, čulima i interpretaciji. Išao je nekoliko godina ispred svog vremena. Mnogi ga nisu shvatila a niko nije mogao ostati ravnodušan prema njegovim moćima i veštini. Imao je finu tehniku, varljiv dribling, zbunjujuće begove, izuzetan smisao za kombinaciju, bio je lukav, oštar, hrabar i sa moralom koji nikad nije znao za predaju.
fudbal je igrao tehnikom, čulima i umom. Imao je nemiran duh i nikada nije hteo da ostane u granicama vlastitih mogućnosti. Nije voleo „obične“ poteze. Video je bolje od drugih, mislio je brže, bolje osećao, bistrije predviđao i bio dalekosežniji u potezu i znanju od svih bekova iz njegovih dana.
Jusufi je igrao fudbal sa izuzetnim planom. To je čak prenosio na gledalište i između njega i navijača nije bilo rampe. U onim svojim nezaboravnim utakmicama činilo se da je nadahnut demonom i prožet nečim neshvatljivim. Njegova posebna karakteristika bila je u tome što se uvek uzdizao iznad ograde normalnosti. Uostalom, to je i shvatljivo jer je bio „bekovski genije“.