U ulici Triše Kaclerovića u Beogradu: Gotovo svi dečaci i mladići iz ovog kraja navijaju za Partizan
Želim da vam predstavim Srđana Antića.
On je dvanaestogodišnjak; u šestom je razredu osnovne škole „Vožd Karađorđe“ (dobar je đak), ni visok, ni mali za svoje godine, ima kovrdžavu crnu kosu i sa roditeljima i braćom živi u broju 24 Ulice Triše Kaclerovića u Beogradu.
Onog trenutka kad se vrati iz svoje škole i uradi domaće zadatke, Srđan Antić oblači crno-beli dres.
To mu je, maltene, svakodnevna odeća.
Ponekad, kad ga ne mrzi, Srđan trkne i do stadiona Jugoslovenske narodne armije, udaljenog oko kilometar, i gleda kako treniraju Partizanovi igrači.
Potom, kad se vrati u svoju ulicu, među svoje i drugare vršnjake, na terenima sportskog centra u Tabanovačkoj pokušava da izvede ono što čine njegovi ljubimci.
I — uglavnom mu polazi za rukom.
Kad je utakmica u Beogradu, Srđan mora da se nađe na stadionu.
Sa crno-belom zastavom u rukama.
Kroz kapije stadiona retko je prošao sa plaćenom ulaznicom.
I ona, najniža, đačka cena za Srđana je mnogo visoka.
Znate li, onda, kako Srđan ulazi.
Stane pored kapije, dobro zagleda ljude koji nailaze i kad mu se učini da je naišao onaj pravi, kad mu se to učini gledajući čoveka u lice, Srđan mu priđe i lepo ga zamoli:
„Čiko, hoćete li da me uvedete na utakmicu?“
I nema čike koji to Srđanu ne bi učinio…
… Kad Partizan dobija, nema srećnijeg dečaka od Srđana.
… Kad Partizan gubi, nema nesrećnijeg dečaka od Srđana.
Nije takav samo Srđan Antić.
Takvi su gotovo svi dečaci koji žive u Ulici Triše Kaclerovića u Beogradu, u neposrednoj blizini Autokomande.
Od dečaka i mladića iz ovog kraja, mogla bi da se naprave najmanje tri tima navijača Partizana.
Onih ostalih — nema ni za jedan tim…
Stariji se verovatno sećaju:
U zgradama, koje su pripadale vojsci, živela su oficirska deca i ona su, najčešće, navijala za Partizan.
U Ulici Triše Kaclerovića nema ni jedne vojne zgrade.
U Ulici Triše Kaclerovića, čak, žive svega dva oficira.
Iduće godine: Biće bolje
Srđan Antić, poput kapitena, bio je zadužen da pripremi tim najmlađih Partizanovih navijača da bi ih „ovekovečio“ fotoreporter Nikola Pavićević.
Možda će nekad to biti i dragoceni Nikolini snimci.
Možda će nekad neko iz Srđanovog tima poneti pravi Partizanov dres…
Možda će nekad neko biti i reprezentativac.
Ovaj navijački tim, poput starijih kolega, dao nam je izjave.
SRĐAN ANTIĆ: „Za mene je Partizan najbolji jugoslovenski klub… Nema boljeg od njega, pa čak i kad gubi… Bilo bi, doduše, dobro kad bismo i bolji bili… Obožavam sve fudbalere, ali najviše cenim Đorđića i Milića“.
PREDRAG MILIĆEVIĆ: „Partizan ove godine neće biti prvak. Da se malo više trudio, sve bi bilo drugačije… Iduće prvenstvo biće naše… Videćete, sigurno, kad vam kažem. A od igrača koga najviše volim? Pa, Bjekovića … On se ponekad tako stušti ka protivničkom golu“.
GORAN PAUNOVIĆ: „Partizan je jedini moj omiljeni klub… Mislim da će idućeg prvenstva biti neprekidno na prvom mestu… Tome će mnogo doprineti najbolji igrač — Paunović …“
DAVID ŠOŠKIĆ: „Uživam kad mi se pruži prilika da gledam kako izvanredno igraju Đorđić i Bora Đorđević u najvećem našem timu…“
BOJAN MARKOVIĆ: „Kad bi u timu bilo više Bora Đorđevića i Bjekovića, gde bi nam kraj bio…“
BOJAN SANDIĆ: „Partizan je jako dobar tim… Obožavam Vukotića“.
ĐURICA ŽMURIĆ: „Meni se Partizan sviđa zato što ima mnogo dobre igrače… Među njima, ipak, izdvajam Boru Đorđevića i Vukotića …“
IGOR JOVOVIĆ: „Vukotić će biti glavni krivac što će se idućeg prvenstva svi timovi nalaziti iza Partizana…“
TOMISLAV GRABELjŠEK: „Partizan ima najveće šanse da sledeće sezone ponovo osvoji naziv najboljeg jugoslovenskog tima… Đorđić je najbolji igrač…“
BRANISLAV STEPANOVIĆ: „I ja mnogo cenim Đorđevićevu igru… O Partizanu, kao timu, i da ne govorim…“
DUŠAN NADEŽANIN: „Partizan je jedan od najboljih klubova u Jugoslaviji… Obožavam Boru Đorđevića …“
IGOR JOVIĆ: „Svi su dobri… Neću nikog posebno da izdvajam…“
Ovim spisak Partizanovaca uopšte nije okončan. To su samo izjave dečaka, koji su se okupili jedne nedelje pre podne da ih Nikola Pavićević fotografiše za naš list.
Među onima koji nisu na fotografiji je i sin autora članka petogodišnji Branko Gvozdenović.
Jednog dana sinu sam ispričao da sam na čorbast pasulj doveo kolegu Kostu Konstantinovića da se on u to vreme nalazio u obdaništu.
„A za koga čika Kosta navija?“
„Nije naš navijač.“
„Baš dobro što nisam bio tu… Ne bih imao šta sa njim da razgovaram…“
Molim vas da upamtite sva ova imena.
Možda ćete imati prilike da kroz pet-šest godina na stadionu — navijate za njih.
Za Rikija, Duleta, Đuru, Baneta, Daleta, Bokija, Pauna, Batu, Gogija, Igija, Tomu …
„Napred, naši!“