Posle 40 godina drugovanja s loptom: Aleksa Atanacković, je nekad bio igrač magične veštine a kasnije učitelj fudbala i sportskih vrlina
Pre četrdeset godina kao trinaestogodišnji gimnazijalac Aca Atanacković je počeo da igra fudbal po poljani Sarajevske ulice i na Senjaku. Ubrzo je postao član podmlatka malog beogradskog kluba „Moravac“ da bi ga ondašnji „lovac na talente“ Radenko Mirović doveo u SK „Jugoslaviju“. Za popularne „crvene“ igrao je u podmlatku i prvom timu sve do 1944. godine.
Po završetku rata, odmah po osnivanju, postaje član Partizana i u njemu — sa prekidom od tri godine — je i danas. Prvo kao igrač vanredne moći i veštine a kasnije kao trener svih ekipa.
Svi mi živeći životom primamo sećanja, sa sećanjima smo istorija. Zato se slobodno može reći da je Aleksa istorija beogradskog Partizana!
Ovih dana Atanacković je proslavio 40 godina aktivnosti u našem fudbalu. To intenzivno drugovanje (bolje reći — ljubakanje) sa loptom ispunilo je smislom jedan život, učinilo ga je da se imenom i ostvarenjima na terenu izdvoji od svih svojih drugova iz skamija i postane prava sportska ličnost.
Sa Mošom i Tirketom
Razgovaramo sa Atanackovićem o minulim decenijama i pitamo ga da li se umorio od fudbala, odgovornosti posla kojim se bavi i da li već pomišlja na mogućnost povlačenja.
ATANACKOVIĆ: Tačno je da sam vrlo dugo u fudbalu ali nisam zasićen njime. Ja sam nekad igrao sa Mošom i Tirnanićem, borio se protiv Ice Hitreca i Živkovića — Šimšira, koji su za mene, tada golobradog dečaka, bili fudbalski polubogovi. Gotovo deceniju sam igrao posle rata. Bio sam na Olimpijskim igrama u Londonu, 1948, i svetskom prvenstvu u Brazilu, 1950. Video sam četiri kontinenta, upoznao tolike zemlje, običaje, ljude svih boja i rasa da i danas smatram da mi je to najveće blago od fudbala.
— Ja sam u vreme moje aktivnosti imao od fudbala samo toliko da sam sa porodicom mogao da vodim život višeg standarda. Razume se, u ondašnjim uslovima. Nikada nisam imao automobil niti pomišljao da zidam kuću. Sve je u meni i oko mene uvek bilo vrlo skromno. Čak i ona primanja su bila tako mala da je to više ličilo na milostinju. Srećom, bio sam kao igrač Partizana vojni službenik, pa sam tako uspeo da dobijem i penziju.
P. VESNIK: Pripadali ste onoj prvoj slavnoj generaciji Partizana a kasnije ste imali zadovoljstvo da budete trener one ekipe koja je dospela do finala Kupa šampiona Evrope. Ko je za Vas najbolji igrač Partizana?
ATANACKOVIĆ: Bobek! Da budem precizniji: ne samo „crno-belih“ već jugoslovenskog fudbala svih vremena. Ja to mogu da kažem, jer pamtim sve predratne asove i ove posleratne zvezde. Bobek je bio veličanstven igrač. Toliko je znao i tako je lako sve radio sa loptom da sam mu se divio za vreme utakmice. Bilo je milina igrati sa njim, jer je on imao čulo više: predviđao je šta će saigrač da učini sa loptom ili bez nje i tako se postavljao i odigravao.
Hiljadu utakmica
Atanacković je uzimajući u obzir sve javne utakmice (za juniore, prvi tim i reprezentacije Beograda i Jugoslavije) tokom 21 godine aktivnog nastupanja odigrao preko hiljadu utakmica.
Za Partizan 330, za „A“ reprezentaciju 16 za „B“ tim 8, i preko 12 puta je bio rezerva u najboljoj jedanaestorici. To bi cifarski u najkraćem moglo da bude svođenje jedne velike loptačke karijere.
Za naše mlađe čitaoce, koji nisu imali mogućnost da uživaju u igri ovog pravog majstora fudbala treba reći da je bio veliki znalac, briljantan tehničar, vešt dribler, igrač velikih poteza, pravi uživač u igri. Za Atanackovića je fudbal bio i ostao kreativna igra.
„Ja sam fudbal uvek shvatio kao nadmetanje znanja i veštine a ne kao igru snage, oštrine i šablona“, obrazlaže Aca svoje poglede na ovaj lepi sport. Uvek sam imao afinitet prema igračima koji su u svom talentu imali onu plemenitu crtu, smisao za neočekivan potez, za lukavost i fudbalski vic…“
Ceo fudbalski život Alekse Atanackovića predstavlja jedan uočljiv uspeh, pa me je interesovalo da li to za njega znači i neko duboko unutrašnje ispunjavanje. Međutim, Atanacković je sublimna skromnost da se čoveku čini da mu je čak neprijatno da govori o sebi a ne da se još nečim hvali ili da ističe.
Romantične prirode su ekspanzivne, to su ljudi koji se daju. Aca je takav ali ni jedan super diskretan način. On i u ovom času, kada Partizanove pionire uči fudbalskoj azbuci, zna da mlađe generacije ljudi sleduju i zamenjuju se kao trava. Pomišlja i na dan svoga povlačenja (mada još uvek fizički izgleda izvanredno sa svojom kondicijom i vitkošću kao i mogućnošću da sa loptom pokaže svaki tehnički element) ali je pomalo tužan. Ne zato što će otići, jer, na kraju, niko nije za večnost, već se plaši da to ne bude na način dostojan Partizana i njegovog ugleda.
„To je biološki zakon da mlađi potiskuju starije, pa i odlazak treba primiti kao životnu realnost“, kaže Aca. „Međutim, želeo bih taj poslednji čin bude nekako svečan, lep, ljudski topao. Razume se, sve da bude skromno, jer sam tako uvek živeo. Ali bih hteo da se okupimo svi mi, stari Partizanovci, da se vidimo i prisetimo minulih dana, da se zna da bar za one najbliže u voljenom klubu nećemo biti zaboravljeni.“
Atanacković je u pravu. U Partizanu se malo misli na te sitnice a one život znače. Mi se svi tek na onom krajnjem oproštaju setimo vrlina druga koji odlazi. Zar nije lepše učiniti to za njegova života, dok je još tu i od čega u godinama kada čovek ima malo životne radosti imati novo vrelo emocija.