Činjenice zvone na uzbunu: Za poslednje četiri godine iz tog pogona samo je Momčilo Vukotić postao standardni prvotimac!
Tačno sedam godina deli nas od nesrećnog poraza u finalu Kupa evropskih šampiona. Neuspeh na briselskom stadionu „Hejsel“ označio je (treba priznati — ne i uslovio) raspadanje jednog tima — koliko čuvenog po uspesima i kvalitetu — toliko i poznatog po tome što je fudbalski rođen na istom igralištu. Od jedanaestorice momaka, kojima je nedostajao samo jedan korak do fudbalskog Olimpa, njih sedmorica: Šoškić, Jusufi, Mihajlović, Vasović, Kovačević, Miladinović pa, i Bajić počeli su da „pikaju“ loptu na stadionu Jugoslovenske narodne armije.
Sa briselskim porazom raspao se taj čuveni tim „Partizanovih beba“ — ali u srcima Partizanovih navijača ostala je nada da će na stadionu JNA ubrzo zasijati novi fudbalski biseri. Tako je, bar, izgledalo u tom trenutku. Imena poletaraca Đorđevića, Paunovića, Radakovića, braće Petrović … bila su uteha za generaciju koja je u trci za dolarima, dosta izgubila na ugledu. Na žalost, po opštem uverenju, od pomenute petorice samo su se Đorđević, Radaković i Paunović približili kvalitetu svojih prethodnika u „crno — belom“ dresu…
… Onda se pojavila jedna nova generacija Partizanovih poletaraca. Lečić, Pejović, Smileski, Olarević, Ličanin i Vukotić bili su „udarna snaga“ državne omladinske reprezentacije baš kao svojevremeno Jusufi, Miladinović, Kovačević, braća Čebinci …
Opet, na žalost, Partizanovih navijača, od toliko hvaljenih omladinaca samo je Momčilo Vukotić dostigao kvalitet reprezentativnog napadača. Treba napomenuti da je i Vladimir Pejović — u jednom trenutku, dok je Rajko Mitić vodio državni tim, bio dosta blizu reprezentativnog dresa. Ostali su se utopili u moru osrednjosti. Momčilo Vukotić je, ne računajući Milića, jedini proizvod Partizanove fudbalske škole u poslednje četiri godine.
Nosioci igre novog tima, bez malo, su fudbaleri dovedeni sa strane: Bjeković, Cvetković, Katić, Đorđić, Antić i Kozić (samo je Budišić „dete Partizana“) došli su u „crno — beli“ tabor kao već provereni pa i afirmisani igrači. Nije li to, možda razlog za zabrinutost? Kad ovo kažemo onda imamo i puno opravdanja za to. Jer, pitanje je da li svakog prelaznog roka Partizan može da kupi jednog novog Bjekovića, Cvetkovića, Antića … Gola je istina da je, u današnjim uslovima, na fudbalskom tržištu i pored dobre volje za to, veoma teško ili skoro nemoguće — kupiti fudbalera Partizanovog kalibra. Uprava kluba poslednjih godina pokušavala je pa i obećavala da će angažovati Marića, Hatunića, Petkovića, ali se sve završilo na pokušajima. Čak ni želja da se dovedu pojedini talentovaniji drugoligaški fudbaleri nije ostvarena. Najbolji primer su čačanski half Baralić i Milosavljević — golman Napretka iz Kruševca…
… Jedina uzdanica su, dakle, mladi ponikli ili dovedeni kao talentovani juniori na stadion JNA. Međutim, u Partizanu su, izgleda, dosta skeptični, poslednjih godina, kada su mladi u pitanju. A, rekosmo da je od 1969. godine naovamo Partizanova omladinska škola izbacila na površinu samo — Momčila Vukotića! Zar to nije zabrinjavajući podatak!?
Nije mnogo bolja situacija ni kada su u pitanju fudbaleri koji kao perspektivni odlaze na „doškolovanje“ i usavršavanje u druge klubove. Partizan se ne može pohvaliti dobrim rezultatima ni u ovim akcijama. Na prvoligaškim i drugoligaškim terenima, igraju, sa više ili manje uspeha, fudbaleri ponikli na stadionu JNA ili kao omladinci dovedeni u Partizan, ali ni jedan od njih nije uspeo da se, po povratku — pa makar i za pola sezone — dokaže da je kvalitet za Partizan. Šta je u pitanju? Ostaje da nagađamo: da li su to bili veštački stvoreni talenti ili su bili stručno loše vođeni, ali ostaje činjenica da još nijedan Partizanov pozajmljeni fudbaler nije uspeo da se vrati u klub. Izuzetak je, donekle, golman Milić. Proveo je na Rijeci pola godine, sada se ustalio na vratima prvog tima.
Prošle godine, čitali smo da je Partizanov junior Todorović, uz Zvezdinog poletarca Petrovića — Pižona proglašen za najtalentovanijeg fudbalera svoje generacije. Za Partizanovog omladinca Todorovića znaju, verovatno, samo oni klubu najprivrženiji navijači. I jedan, sada već devetnaestogodišnji, Novica Vulić, najavljivan je pre dve godine kao nova vrednost u „crno — belom“ dresu, ali malo ko od šire javnosti, fudbalske naravno, zna zbog čega mladić, bar povremeno, nije dobijalo šansu da zaigra i na nekom važnijem meču.
Verujemo da je sada pravi trenutak, kada je bitka za titulu izgubljena da Partizanov stručni štab pruži šansu Vuliću, Todoroviću i drugim talentovanim omladincima. Navijači će sigurno imati strpljenja i ako dečaci ne zablistaju na početku. Jer, odavno čekaju na novog Jusufija, Kovačevića, Miladinovića …