ONI KOJI DOLAZE
Slavko Kuzmanović novo ime naše atletike i nada Partizana i reprezentacije
U ovim zimskim danima u „Partizanovoj“ atletskoj kući sasvim je toplo i prijatno. Oseća se dah proleća koje se sa nestrpljenjem očekuje. Nagoveštaji nas hrabre i ulivaju poverenje u bolje dane. Četiri ovogodišnja velika kros-takmičenja i trijumf „crno-belih“ na njima izbacuje našu ekipu u prvi plan. Na svim ovim takmičenjima bili smo ispred najvećeg rivala — „Crvene zvezde“. Možda je to znak da se uloge menjaju i da će „Partizan“ biti novi prvak.
Dvojica naših asova: Slavko Kuzmanović i Milovan Vukomanović „bratski“ su podelili prva mesta na ovim takmičenjima. Ovakav uspeh nije mogao da ugrozi ni Dane Korica koji je pre trke važio za velikog favorita.
Kao grom iz vedra neba štampa i javnost su primili vest o pobedi Slavka Kuzmanovića na krosu Srbije. Tom događaju dat je veliki publicitet, možda veći nego što zaslužuje. Nije se mnogo pisalo o velikom uspehu našeg mladića već o porazu Korice i traženju uzroka za isti. Palo je bezbroj „dijagnoza“ o tom porazu a najčešće su bile povrede i bolest. Ne znamo koliko je to fer ako je poznato da pobednici pišu istoriju. Ni naša namera nije da pišemo „hvalospeve“ o Slavku Kuzmanoviću, ali će svi naši prijatelji rado čuti istinu.
Užičanin
Slavko Kuzmanović je počeo da se bavi atletikom u Titovom Užicu kao devetnaestogodišnji mladić. Početi sa atletikom u tim godinama znači verovati u sebe i u reč onih koji u vas veruju. I u atletici se traži trčanje „od malih nogu“ i po proceni stručnjaka bar šest godina treninga, uz neophodan talenat, da bi se postigli veći uspesi. Ako jedan mladić za dve godine bavljenja atletikom postigne vrhunske rezultate onda to zaslužuje iskreno divljenje i kompleksnu analizu stručnjaka.
Po nagovoru trenera Dušana Čarapića (nekadašnjeg asa u troskoku) i svog starijeg brata, Slavko Kuzmanović je počeo karijeru u AK Titovo Užice.
„Čarapić mi je pokazao pravi put i okrenuo srce atletici“, kaže Kuzmanović. „Od njega sam naučio pokrete, borbu na stazi i druge atletske finese. Učio me je da ni u kojoj situaciji ne klonem duhom i da ne priznam ništa izvan rada. Atletsko formiranje pripisujem svom prvom učitelju.
„Sadašnji moj trener, Franjo Mihalić, samo vrši nadogradnju. Moj bivši trener je ‘kumovao’ mom odlasku u ‘Partizan’. Izneo mi je ubedljive argumente i skrenuo pažnju da samo u ‘Partizanu’ mogu napraviti veliku karijeru.“
Korica je pokleknuo
U „Partizanu“ su Kuzmanovića lepo primili. Svi su verovali u njegov talenat ali na duže vreme. Sećam se jednog paklenog treninga prošle godine kada je predsednik kluba, Omer Arnautović, spontano uzviknuo: „Ovo će biti veliki šampion!“ Izgleda da je bio dalekovid, jer već sada Slavko korača šampionskim korakom.
Celu godinu mladić je trenirao bez obzira na žegu, kišu, sneg, blato… Trenirao je dva puta dnevno i deset puta nedeljno. U treninge je unosio i rezervne deliće snage baš kao da su u pitanju trke. Ponekad su mu se drugovi smejali na tolikoj upornosti i pitali se da to možda nije finiš za Montreal. Slavko se na to nije osvrtao. On je po prirodi tih i neprimetan, prava antizvezda. Na njegov rad i ozbiljnost mnogo je uticao Franjo Mihalić. Kad govori o svom potencijalnom nasledniku, Mihalić u prvi plan stavlja Kuzmanovića.
„Slavka je na scenu izbacio uporni rad i velika želja da se dokaže“, objašnjava Miha. „Trener sa njim nema nikakvih problema. Slavkova glavna disciplina je trčanje na 5000 m. a nastupaće im na 1500 m. Verujem da će u ovoj godini biti najbolji na tim stazama. Po mom mišljenju on ove godine treba da se ustali u reprezentaciji pošto je već obezbedio vizu za balkanski kros (na ovom krosu će još učestvovati Milovan Vukomanović i Mira Krstić)“, naglasio je Mihalić.
Slavko Kuzmanović je student Više ekonomske škole u Beogradu. Odlično govori engleski jezik. Želi da obezbedi život, jer od atletike ne očekuje egzistenciju. Međutim, atletika je njegova velika ljubav i ona mu pomaže u studijama i u životu.
„Nadam se da će kroz dve godine doći moje vreme“, kaže junak ove storije (kakvi li će to biti rezultati?). „Ne zanosim se mnogo uspesima i ne razmišljam o njima, već se okrećem novim takmičenjima. U svakom slučaju pobede imponuju ali samo u razumnim granicama. Ako sam pobedio Koricu to još uvek ne znači da sam bolji od njega. Ja sam u Lazarevcu prihvatio tempo koji je Korica diktirao i nisam nimalo respektovao njegove ime. Mislim, da moji uspesi nisu slučajni i nastojaću da ih ponovim. Velika mi je želja da „Partizan“ ove godine osvoji ekipno prvenstvo i nadam se da ću i ja imati u tome značajnog udela.“
Tako govori mladić čije smo najlepše slike videli na počasnom postolju na minulim takmičenjima. Koliko god smo mu se divili kao pobedniku još ga više cenimo kao čoveka. Izuzetno tih i stidljiv (ili bolje reći miran i skroman) ne želi to interesovanje za svoj veliki talenat i rezultate i nije mu potrebno samoreklamerstvo. Odmah posle Partizanovog krosa trebalo je da ide u „Studio B“ ali on je nestao, jer ne voli da govori o sebi.
Glavna odlika Slavkovog trčanja je ujednačen, ubitačan korak i sjajni finiš na kom je i Korica pokleknuo. Mada nije visok i nema dugačke noge on poseduje izvanrednu kondiciju i mekani, gipki pokret. Stiče se utisak da su pod njegovim tabanima opruge koje ga odbacuju daleko prema cilju gde mladić očekuje svoje trenutke radosti“.