Jedno poređenje
Ovih dana smo konačno i „na živo“ mogli da se uverimo kako igra i koliko vredi višestruki prvak Holandije i Evrope. Istina, Ajaks je samo u početku utakmice pokazalo svoje pravo lice. Igrao je u stilu velikog šampiona. To nije bio holandski fudbal, već svetski, čak najviši domet savremenog loptanja.
Pomno smo pratili taj ritam, tu aktivnost svih igrača, razvoj napada pred kojim se pojavila odbrana Juventusa. Iznad svega zadivljuje ta harmonija igre Ajaksa u odbrani i napadu. Ne zna se u čemu su veći majstori.
U ovom trenutku u svetu nema ekipe, pa ni reprezentativne selekcije (to čak nisu ni reprezentacije Brazila i Zapadne Nemačke!) koja tako uspešno igra na svakom delu terena kao Ajaks. Istina, ta selekcija superasova izvršena je maestralno. Svaki pojedinac je visok, snažan, odlično igra glavom, izdržljiv je, poseduje dinamičnu tehniku koja omogućava rad s loptom u kretanju, pa i sprint. Impresionira disciplina njihove igre, kolektivnost koja dozvoljena pojedincima da se izraze ali sve to samo za dobro kolektiva a ne radi ličnog isticanja. Krojf, Miren, Hulshof i Kajzer su asovi najvećeg formata a za njima po shvatanju i mogućnostima ne zaostaju mnogo ni ostali igrači. Rečju, te je u ovom trenutku najveće fudbalsko savršenstvo i pored toga što su beogradskoj publici ostali dužnici.
Gledajući ih nametalo nam se poređenje koliko je ovaj Partizan — pod Vasovićevim rukovodstvom uspeo da se približi tom savršenstvu koje se zove Ajaks. Ni mnogo, mi malo. Pre svega treba imati u vidu razliku u mogućnostima igrača. Međutim, ostaje kao činjenica da „crno-beli“ baziraju svoju igru na Ajaksovim principima. Tu se pre svega misli na onaj agresivniji, napadački fudbal; na igru koja je okrenuta protivničkom golu, bez „brisača“, veliku pokretljivost i oštar ritam.
Partizan već dobija neke obrise Ajaksove igre u malom, odnosno ne verna kopija, već prilagođena igra mogućnostima pojedinca i ekipe kao celine. Kada će to biti ono željno — pitanje je vremena i — strpljenja.