ONI SU BRANILI DRŽAVNE BOJE
Vasilije Šijaković:
- Rođen: 1926. godine
- Igrao: od 1945. do 1965.
- U klubu: Partizan, Crvena zvezda, OFK Beograd
- Na mestu: polutke, krila, beka i centarhalfa
- Reprezentativac: 11 puta
- Zanimanje: profesionalni fudbalski trener.
Vasilije-Vaja Šijaković, večita ptica-selica, fudbaler lutalica koji je tokom 20-godišnje igračke karijere promenio mnoge klubove i branio boje sva tri beogradska prvoligaša, stekao je osnovna fudbalska znanja u godinama 1950 — 1953, kada je nosio naš „crno-beli“ dres i u njemu izučio gotovo sve što se u našem fudbalu tada respektovalo kao čuvena Partizanova „fudbalska škola Ilješa Špica“!
U rukama pok. Špica, tog nezaboravnog stručnjaka i pedagoga, mladi Šijaković je tokom tri uzastopne sezone napredovao brzo i doživeo čast da igra pored takvih velikana kao što su jedan Bobek, Rupnik, Simonovski, Čajkovski i ostali velemajstori one slavne, prve generacije „crno-belih“ fudbalera! Mada je rapidno napredovao i sve češće oblačno dres sa brojem 8, u kome je pružao vrlo zapažene partije, Šijaković nije imao dovoljno strpljenja da sačeka svoju pravu šansu.
Mladalačka želja da igra kao standardni prvotimac, odvela ga je iz našeg jata u komšijski klub — Crvenu zvezdu — gde je, zahvaljujući odlasku reprezentativca Ognjanova, igrao desno krilo i brzo pokazao šta je naučio u našoj školi. U sezoni u kojoj su „crveno-beli“ osvojili svoju drugu šampionsku titulu, Šijaković je igrao u velikoj formi i bio je nesumnjivo jedan od najzaslužnijih za konačni trijumf večitog rivala:
Ipak, punu igračku zrelost stekao je tek na Karaburmi, kada je obukao dres OFK Beograda. Više od decenije bio je stub odbrane „plavih“. Kao bek i centarhalf učestvovao je u svim trijumfima (kup-titule) ekipe Save Antića. U danima kada je ona dostigla najviši domet, u vreme Samardžića, Skoblara, Banovića i drugova, bio je ne samo najbolji čovek u odbrani „plave“ mašine, nego i standardni reprezentativac. Konačno doživeo je izuzetnu počast: bio je član one nezaboravne ekipe „Čileanaca 62“, nacionalne selekcije koja nam je donela najveći poratni uspeh — četvrto mesto na 7. svetskom fudbalskom šampionatu!
Mada veoma dobro školovan fudbaler, odličan tehničar i taktičar, Šijaković je svoju fudbalsku zvezdu dugovao pre svega izvanrednim fizičkim svojstvima i atletizmu. Neobično snažan, robustan i brz, uz to neustrašiv i britak, bio je u svakom pogledu vanserijski borac, koji je u danima top-forme mogao da nađe mesto u odbrambenim redovima svake svetske ekipe. Zato je prava šteta što je najbolje godine života protraćio igrajući kao napadač. Daleko više su mu odgovarali dresovi s brojevima 2, 3 i 5. Da ih je na vreme obukao, u najranijoj mladosti, uvereni smo da bi u nacionalnom timu proslavio bar srebrni, ako ne i zlatni jubilej!
Poslednje godine na zelenom polju proveo je kao profesionalac, igrajući za inostrane klubove. A kada je okačio kopačke o klin, posvetio se trenerskom pozivu. Sa zapaženim uspehom vodio nekoliko domaćih klubova, među kojima i bivšeg prvoligaša Sutjesku.