TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
U dosadašnjim nastavcima redovno smo prikazivali velike internacionalne mečeve Partizana u prošlosti i još veće pobede kao što su bile one nad slavnim Honvedom, Realom, bečkom Austrijom i drugim evropskim klupskim velesilama u prvoj poratnoj deceniji. Dobar ukus nam nalaže da ne propustimo još jedan veliki meč i još jednu veliku ekipu, s kojom smo nažalost pretrpeli dvostruki poraz i koja nas je u Beogradu nadigrala kao nijedan inostrani tim ni pre ni posle toga.
Reč je o susretu Partizan — Spartak (Moskva) 1:2, koji je odigran pred krcatim Stadionom JNA, 3. novembra 1955. godine. Otkuda toliko interesovanje beogradske publike za ovaj meč, koji je imao isključivo prijateljski karakter?! Iz tri razloga: pre svega Spartak je bio tada aktuelni šampion svoje zemlje, zatim u njegovim redovima je igralo ni manje ni više nego deset sovjetskih reprezentativaca (Nikanorov, Aganjkov, Ponomarjev, Masljonkin, Neto, Tatušin, Isajev, Simonijan, Saljnikov i Iljin!) i konačno svi su želeli da budu očevici Partizanovog revanša, s obzirom da se prvi susret ovih protivnika, odigran 2. jula u Moskvi, završio tesnom pobedom ruskih fudbalera (2:1).
Odmah da kažemo da je igra koja je tog dana prikazana, predstavljala najviši svetski domet, a da je pobednički tim zaigrao u stilu mašine — sazvežđa kakva više nikada nije viđena u Beogradu! Verovali ili ne, ljubitelji fudbala našeg glavnog grada imali su prilike da vide nekoliko ekipa — sazvežđa u kojima su igrale svetske supervedete (Juventus, Milan, Real, Honved, Mančester, Austrija), ali nikad nije videla toliko asova koncentrisanih u jednoj momčadi, a još manje takvo ekipno dejstvo tima-mašine koji formalno gazi, ali i nadigrava.
Da bi vam slika bila plastičnija, reći ćemo pre svega da je Partizan igrao u najjačem mogućem sastavu i to u vreme kad su njegove violine — Milutinović, Čajkovski, Bobek i Zebec — bile na vrhuncu moći i svetske slave. Pa, ipak, tokom svih 90 minuta naš tim je bio inferiorniji i pravo je čudo kako nije savladana i sa 3—4 gola razlike. Ponovimo pri tom još jedanput da je Partizan igrao izvanredno, u svom najboljem izdanju! Nažalost, to nije bilo dovoljno za razigranu tipu Spartaka koja je pored siline, brzine i modernije koncepcije, prikazali i sve finese koje fudbalska igra poznaje!
Zamislite samo kako je to izgledalo u detaljima kad najbrži igrač Jugoslavije, Bruno Belin, u prvih pet minuta bude pretrčan kao malo dete od simplonski brzog Iljina, koji tri puta uleće u stopostotnu gol-šansu (docnije, dok smo na Stadionu gledali film sa ovog meča i beznadežnog Bruna na zemlji dok Iljin kao vihor trči iza njegovih leđa, sećam se da su Bobek, Zebec i ostali kroz smeh komentarisali: „Bruno, ne sekiraj se. To bi se svakom desilo. Pa ovaj je brži od aviona!“).
Ili zamislite trenutak kad Miloš svojim poznatim „oksford-potezom“ pokušava da nadmudri Igora Neta, a ovaj njegovu loptu sačekuje u letu takođe „oksfordom“ i uspeva da prelobuje Miloša!!… Retko kad sam čuo takav tutanj odobravanja na našim stadionima!… Zaista, tom majstorstvu nije mogao da odoli ni najzagriženiji navijač!
Ali kad je reč o majstorstvu, ne zaboravimo ni levu polutku Saljnikova koji se predstavio u dlaku saglasno reputaciji s kojom je doputovao. Za njega su tvrdili da je ravan u svemu Bobeku, Stojaspalu i ostalim virtuozima lopte. „Visoka profesura“ koju je tog dana demonstrirao ostavila je sve u uverenju da SSSR nikada više nije imao takvog — „bečkog“ igrača! Ili, možda, samo još jednog — proslavljenog halfa Igora Neta — junaka ovog meča, dugogodišnjeg kapitena sovjetske reprezentacije i uz Mađara Božika sigurno najboljeg halfa tadašnje Evrope!
Aplauz, kojim je pobednički tim Spartaka pozdravljen na kraju ove divne utakmice bio je nešto najlepše što se zamisliti moglo: priznanje Partizanove publike da shvata i razume šta je fudbal i još i više da je potpuno svesna svog prisustva nečemu što se u životu retko ne ponavlja!
Posle svega rečenog zar je čudno što je ova ekipa, u gotovo istom sastavu, osvojila zlatnu olimpijsku medalju već iduće godine u Melburnu (1956)?!
I kada neko danas upita savremenika-stručnjaka da li je moguće da je to bio tako fantastičan tim, odgovor može biti samo jedan: najveći koji je SSSR ikada imao (bolji od svih sovjetskih klupskih i reprezentativnih sastava)! Da je kojim slučajem startovao u prvom Kupu šampiona verovatno bi bio i prvi klupski prvak našeg kontinenta.