Posle 13 rundi ekipnog prvenstva Jugoslavije u boksu: Jedan slučajan nokaut u meču sa ekipom Budućnosti oduzeo Partizanu dva boda i drugo mesto na prvenstvenoj tabeli. — Šekularac ponovo savladao prvaka države Mugošu. — Šampionat se nastavlja 3. marta sledeće godine
Boks, i pored toga što je „plemenita veština“ može da bude i proterano surov. Jedan jedini udarac najčešće ne donosi ništa, ali zato ponekad unosi neočekivanu i ogromnu radost u srce velikog autsajdera. Strahovit desni kroše, upućen više iz straha i nemoći nego plana da sa dokrajči protivnik, odneo je Partizanu sve: dva boda u derbiju protiv Budućnosti, druga mesta na prvenstvenoj rang-listi i što ja najgore — poljuljao je samopouzdanje Milosava Popovića i za izvesno vreme odvojio ga od ringa.
Bila je to igra mačke s mišom. Popović se poigravao sa takoreći početnikom Radulovićem. Koristio je svaku ukazanu šansu da ga izbombarduje. No, kao da ga je izneverilo što snažni poletarac izdržava sva iskušenja, što iz njegovog ugla ne leti peškir u znak predaje. Omladinski prvak države krio se iza rukavica. I lukavo vrebao svoju priliku. Polovinom druge runde opružio je snažnu desnicu u povlačenju. Naš bokser prosto je natrčao na udarac. Podigao se brzo sa poda, ali videlo se da mu je ravnoteža poremećena. Zato je verovatno i napravio kobnu grešku — upustio se u tuču.
Ne pamtim da smo kraj nekog meča sačekali tako tužni. Na toliko zbog gubitka dva dragocena boda koliko zbog nedaće koja je zadesila Popovića. U svlačionici je vladala velika tišina, svako od nas, kao da je ostao bez nekog najmilijeg. Niz lice Nešića, istog onog momka koji se nepunih pola časa ranije borio kao da se radilo o životu i smrti, slivale su se suze. Ako je neko i pokušao da izgovori koju reč utehe, zastajala mu je u grlu.
Neugodan poraz, ipak, može da bude koristan. Doveo je Popovića na raskrsnicu sa koje će, nadamo se kao svojevremeno i Mate Parlov obazrivo krenuti ka novim uspesima i okršajima. Ako shvati da potcenjivanje čak i najslabijeg partnera može da bude strogo kažnjeno sigurno je da ovaj pad neće ostaviti nikakve posledice. U suprotnom njega na mogu da se očekuju vrhunski rezultati.
Peh u teškoj kategoriji, međutim, nije jedino objašnjenje za neočekivani neuspeh. Još na merenju izgubili smo četiri boda. Nismo imali predstavnika u muva kategoriji, a Radojević je prebacio težinu za polutešku. U stvari, poneo se krajnje nekorektno i gotovo namerno izbegao da ispuni obavezu. Ostali naši takmičari, na žalost, nisu uspeli da kao u prethodnim mečevima nadoknade odsustvo dvojice boraca.
Kada se doživi neuspeh najlakše je svaljivati krivicu na sudije. Ali, svakom dobrom poznavaocu pesničenja, čak i ako je klupski neopredeljen, potpuno je jasno da arbitri imaju dva aršina. Na takozvanim vrućim ringovima svim silama pomažu domaćinu. A, u Beogradu se ponašaju kao da režiraju neku pozorišnu predstavu. Izbacuju gledaoce ako im dobacuju, kažnjavaju domaće takmičare javnim opomenama, u nerešenoj borbi radije se opredeljuju za goste. Tako je bilo i u meču protiv Budućnosti. Pokušavali su svim silama da dokažu da su pravični, pa su više išli na ruku Titograđana nego nama. Nikada nismo ni tražili podršku takve vrste.
Ali, pitanje je ima li to naše strpljenje i prećutkivanje grubih previda sudija granica do kojih se može trpeti…
Nemogućnost da sa zbog hladnog vremena meč organizuje na stadionu JNA takođe je uticala na ishod meča. Bokseri Partizana daleko su sigurniji na svom bunjištu. U Domu kulture „Vuk Karadžić“, gde je bilo prisutno više navijača titogradskog prvoligaša nego naših pristalica, osećali su se nekako izgubljeno. Bez podrške iz gledališta mnogi naši takmičari pružili su daleko manje nego što mogu.
Veteran Smiljanić najviše je razočarao. Pre svega verovatno samog sebe. Sigurno je da nije želeo da se oprosti od kluba i ringa porazom. Dao je sve od sebe da na rastanku izbori još jednu pobedu, ali malo šta mu je uspevalo. Ponestalo mu je snage, pa je morao da pogne glavu pred mladim iako smo stekli utisak da je u toj oproštajnoj borbi sa Ademovićem zaslužio makar nerešen ishod.
Najviše je oštećen Nešić. Nije štedeo protivnika, ali ni sebe. U furioznom obračunu, kada su se mnogi već pitali gde su granica čovekove izdržljivosti, uspevao je da iz svog krhkog tela izvuče onaj poslednji atom snage, koji protivnik nije imao. U prvoj i trećoj rundi bio je znatno ubedljiviji od Perunovića. Sudije su ipak pronašle da je meč završen bez pobednika.
Šekularac je ispunio obećanje i dokazao selektorima da je bolji od prvaka država Mugoše. Kao i u Titogradu savladao ga je lako, bez ikakvih problema. Borba nije oduševila, ali našem takmičaru ne može se ni zameriti što je više vodio računa da taktički nadmudri nezgodnog rivala, nego da oduševi atraktivnošću.
Belić je uleteo u ring ne krijući želju da zgromi protivnika. U tome je i uspeo posle samo runde i po. Stavio je Pejovića na takve muke da je njegov trener morao da preda borbu. Naš kapiten ponovo se tukao više nego što smo navikli, ali to je posledica još uvek nesigurnog kretanja po ringu zbog ranije povrede noge. Kao i želje da dokaže da nije izgubio ništa od nekadašnjeg umeća.
Aleksandar Popović ponovo je odlučio bitku u finišu. Posle dve ravnopravne runde u trećoj je nametnuo pakleni tempo. Mijović je taj uragan jedva izdržao na nogama. No, još uvek je daleko od forme iz ne tako davne prošlosti kada nije imao premca na našim ringovima. To je i razumljivo, jer živi, radi i vežba u Loznici, dok u klub dolazi samo za mečeve. Ukoliko želimo da njegove pesnice budu još pouzdanije moraćemo što pre da ga vratimo u Beograd.
Dragoljub Nikolić doneo je bod, ali i razočarao. Opet je više eskivirao nego što je radio rukama. Tako slaboj partiji doprineo je i sudija u ringu, koji je Nikaču dozvoljavao da se služi svim mogućim nedozvoljenim sredstvima.
Maletić se hrabro borio. Posle ogromnih iskušenja u prvoj rundi smogao je snage da u drugoj stavi snažnog Muhovića pred još veće probleme. Prosto je neverovatno kako je Titograđanin izdržao nekoliko strahovitih i preciznih krošea. Maletić je, međutim, pre zvaničnog merenja morao da skine stotinak suvišnih grama i zato mu je u odlučujućoj rundi ponestalo daha, što je njegov protivnik iskoristio da stekne naklonost sudija.
Posle ovog neočekivanog poraza pali smo na prvenstvenoj rang-listi čak na treće mesto. Šampionske ambicije su uništene, a samo ogromnim zalaganjem čitave ekipe moći ćemo da eventualno vratimo drugu poziciju. Naš veliki protivnik u nastavku prvenstva, koje se prekida do 3. marta 1974. godine biće i loš raspored. Gostujemo u Nišu, Valjevu i Prištini, a domaćini smo samo Nikšiću i Topličaninu. Ako i pored toga izborimo drugo mesto biće to uspeh. Tim pre što nam sudije nisu bile ni najmanje naklonjene. A, nismo imali ni odgovarajuće predstavnike u tri kategorije. Sve se praktično svalilo na pleća petorice — šestorice takmičara, koji nisu mogli da boksuju i u onim kategorijama za koje nismo imali takmičare.
Svi naši bokseri dobili su odmor do 3. decembra. Stručnom štabu i Upravi predstoji da iskoriste ovaj predah, proanaliziraju slabosti i pronađu rešenja da ekipa sledeće godine bude još jača nego ove. Jer pokazalo se da sve dok ne stvorimo ekipu kojoj ni sudije ništa neće moći o vraćanju titule u „crno-beli“ dom možemo samo da maštamo.