KROZ NAŠU LUPU
Samo oni pojedinci koji su lični do samozaljubljenosti, do narcizma nikada neće hteti da okrnje svoju ličnost ma kakvim priznanjem o svojim slabostima i greškama u radu. Za njih su uvek krivi drugi; ne priznaju kritičarima ni relativna prava i o sebi žele da čitaju samo stihove.
Šef stručnog štaba Partizana svaku kritiku prima kao presudu, pa joj se opire na sve moguće načine. Naš list je u dva-tri maha autentičnom sasvim argumentovanom kritikom koja je bila samo interpretacija dobre volje, iskrene želje da se pomogne, pisao i ukazivao na slabosti u radu sa ekipom, o lošoj selekciji, lutanjima u strategiji, nedovoljnoj fizičkoj pripremi, niskom moralu i svemu onome što je dovelo do raskoraka između obećanja i ostvarenja. Na žalost, to nije shvaćeno kao konstatacija koja treba da pomogne, već kao udarac na ličnost.
I zbog toga su odnosi između redakcije i „tehnika“ našeg fudbalskog kluba u svojoj zategnutosti došli do te tačke da je za ovaj broj lista „prvi čovek“ stručnog štaba Partizana odbio da razgovara sa našim saradnikom Milanom Anđićem, inače novinarom unutrašnje rubrike Radio Beograda. Rekao je sasvim jednostavno i drsko: „Za ‘Partizanov vesnik’ ne želim da kažem nijednu reč!“
Pisac ove rubrike, kao glavni i odgovorni urednik lista, odmah je konsultovao druga Veselina Živkovića, predsednika FK Partizan i interesovao se da to slučajno nije stav kluba. Odgovor je bio da to uopšte nije nikad ni bio predmet razgovora na bilo kom forumu kluba i da je lična stvar dotičnog stručnjaka.
Kapriciozne ili imaginativne ideje mogu da budu stvar pojedinca sve dotle dok on svojom funkcijom i dužnošću za koju je plaćen predstavlja samo svoju ličnost. Međutim, kada simbolizuje klub onda prestaju sve simpatije i antipatije prema bilo kome i takav čovek je dužan da pruži objašnjenja, pa ma kako sve to bila crna proza.
Čitaoce i prijatelje Partizana ne zanimaju nikakvi lični hirovi. Oni žele da čuju zašto je Partizan eliminisan iz Kupa, što je nisko plasiran na tabeli, zbog čega igra tako slabokrvno, nesadržajno, neefikasno rečju, što nije na nivou svoga ugleda. Za njih je lako razumljivo i vrlo ubedljivo kada vide da po ko zna koji put moraju da gutaju već jednom svarene iluzije o „velikom, evropski moćnom Partizanu“, a vide da je stvarnost vrlo opora. Oni u ime svoje ljubavi i privrženosti imaju pravo da čuju od onog ko je za to nadležan: zašto smo tu gde smo.
I umesto toga najodgovorniji stručnjak u klubu vrši opstrukciju. Umesto istine i samokritike, onako kako smo to čuli od Ranka Žeravice kada je javno rekao da i on snosi deo krivice za poraz od Industromontaže u prvom kolu novog šampionata, mi imamo „zaveru ćutanja“.
Možda ovde treba reći da je za pravu analizu, fotografiju stanja u klubu potrebno mnogo: inteligencija, stručna upućenost, opšta kultura, vaspitanje…
Navijači iz nedelje u nedelju gutaju bol i uvrede. Sve više postaje jasno da se ekipa može lako upropastiti ali je teško spasavati je. To je kasnije čak i vrlo neizvesno!