Osvrt
Stadion JNA zabeležio je u svoja anale provalu, upaljenih mladih junoša sa Juga u borilište. Uništili su uz put nekoliko reklamnih panoa, napravili lomaču od drvenih klupa — postavljenih za njihov kakav takav komfor — i rasterali su uplašeno jato svojih fudbalskih idola. Razlog izliva gneva: izgubljena utakmica protiv Bora.
Nekoliko dana kasnije na stadionu uvaženih komšija Crvene zvezde slika dosta slična. Grudve snega sa tribina ometale su, u jednom trenutku, svečani završetak najvećeg fudbalskog takmičenja — Jugoslovenskog kupa. Razlog ovog puta: Crvena zvezda izgubila je utakmicu i Kup od Hajduka.
Pročitali smo i dva-tri dosta stidljiva komentara u novinama, a televizija je, u svom stilu, donela dokumente tih malih eksplozija. Milicija je intervenisala sa potrebnom mudrošću i u međuvremenu je na sve pao zaborav.
Naša deca
Ti momci kvalifikovani su u javnosti kao huligani, izgrednici, siledžije, a posle toga, ponašamo se kao da smo se iskupili paljbom snažnih izraza. Sami međutim, dobro osećamo da rečenica nije dobila svoju završnu tačku. Jer…
Pre svega, u trenutku incidenta ti momci su bili odista nedostojni da se nazivaju navijačima Partizana — ali, samo u tom trenutku provale ljutine. Jer svi ti mladi radnici, učenici u privredi, srednjoškolci, studenti, sva ta mladost — nikako ne možemo to da poreknemo — naša su deca, naši navijači — podrška tako „simpatična“ kada pobeđujemo. Znatan broj njih „preskočio“ je ručak možda i večeru da bi mogao da kupi ulaznicu, ne baš jevtinu. To je taj deo publike koji odvajajući doslovno od usta, daje plate našem treneru našem golmanu, radniku koji održava stadion.
Ti mladići dokazuju svoju najdublju pripadnost našim boljkama odričući se nečeg verovatno potrebnijeg za život i strasno se poistovećuju sa Borom, Mocom, Nenadom, Zlajom.
Oni u svakom mladiću sa Partizanovim dresom vide svog junaka i očekuju da se on tako i ponaša. A junak ne gubi dvoboj, bitku, utakmicu dok u njemu tinja i jedan jedini mah. I tu je nesporazum. Ali ne njihov, navijački. To je naš nesporazum sa vite………smeju da prestanu da se bore, trče, da tonu sa visoko podignutim zastavama. Zato nose ime „Partizan“!
Bez dijaloga
Kada smo mi to pokušali da objasnimo navijaču, naročito mladom da je on deo sportske igre, da i on mora da reaguje viteški a da ima prava na ljutnju, kada se naši igrači ne ponašaju kao uzor-sportisti? Na vandalizam međutim, on — Navijač „Partizana“ nikada nema pravo.
Šta smo mi kao društvo, klub, šta naš aktiv omladine preduzima da sa svojim navijačima, tom našom moralnom i materijalnom osnovom, uspostavi drugarski sportski dijalog?! Da li smo u ovoj godini lančanih eksplozija kriza, od smenjivanja predsednika do ostavke trenera, imali samo i pomisao da njih — naše navijače, pozovemo na taj „jug“ — i da im jednog poslepodneva priznamo šta nas muči, crvotoči, gde su nam teškoće a gde vidimo izlaz iz njih?! Kada smo poslednji put iz kluba napisali potpuno otvoren članak u našem „Vesniku“ o svojoj situaciji i zamolili naše prijatelje za strpljenje i podršku?
Kao sportski kolektiv mi uzimamo vrlo redovno novac za ulaznice. A dužni smo svojim navijačima, sa kojima sačinjavamo jednu sportsku porodicu, mnogo više od ovih povremenih objašnjenja o sastavu timova koji su više reklama za utakmicu nego stvarni dijalog.
Ne možemo da zaobiđemo jednu staru istinu o navijačima: što budu dalje od nas, oni će biti bliži žalosnim incidentima, sve dok…..ne napuste. Ovaj „slučaj“ dobro…… naših funkcionerskih savesti, otkrivajući jednu bitnu dimenziju našeg zadatka: vaspitačku!