Koliko vredi Partizanov igrački fond: Koncepcija se određuje prema mogućnostima igrača. — Sisteme ne treba deliti na ofanzivne i defanzivne, već ići na univerzalnost igrača i igrati spremno na svakom delu terena
Znati svoj trenutak, znači znati svoje odlike i svoje nedostatke. Poznavati svoje mogućnosti znači biti dvaput snažniji, deset puta odlučniji. Upravo u ovom trenutku Partizan se nalazi na onoj prekretnici koja zahteva i takvu snagu i takvu odlučnost. Ovaj napis nema tu nameru da govori o onome što nam nedostaje — ali ako sada udarimo prave temelje dugoročne stručne politike — steći ćemo i ono što sad nemamo.
Jedno je izvesno: ne smemo se umoriti od poslednjih neuspeha, moramo hteti da budemo bolji, homogeniji, jači… Već sada smo korak dalje od onog žalosnog stanja u kome smo bili juče. Nećemo ništa lakirati. Naš list je upravo našao put do svojih čitalaca što je uvek išao istini snagom svojih pera. Možemo konstatovati da je Partizan sad drugačiji, moralno jači i da je nad vladao sve ono što ga je poslednjih meseci potresalo.
U tajnim dubinama svakog pravovernog člana Partizana živi: upnimo se, sve ćemo moći! Znamo: nismo još stresli sve nevolje sa sebe, ali je sigurno da nismo „izgubili srce“ i pored toga što su neke frenezije onih mlađanih navijača naterali mnogima sram u obraze, jer nismo od Partizanovih navijača navikli da svoje simpatije prelivaju u rušilačko ponašanje. Ali, i taj vulkan je našao svoj mir u izmenjenoj situaciji u samom klubu. I sad smo sigurni da nadu nismo zamenili crnim očajem. Naš narod dobro kaže: kada bi čovek znao gde će pasti, prostro bi slamu.
Nova koncepcija
Već je mnogo puta konstatovano da način igre Partizana ne omogućava da se optimalno iskažu sve mogućnosti raspoloživih igrača; da ekipa nije imala određenu fizionomiju i da se način igre prečesto menjao, više plahovitošću nego logikom. Sigurno je da nas je sve to vraćalo unazad, činilo nesigurnim i krajnje neubedljivim, na terenu. Ali, ako iz te prošlosti izvučemo određena iskustva onda je sigurno da slične greške nećemo činiti u budućnosti.
Pre svega, koncepcija se određuje mogućnostima igrača a ne prema nekom obrascu, uzoru. Jer, koncepcija može biti teoretski idealna ali je iznad shvatanja i tehničkih i fizičkih mogućnosti igrača, pa je samim tim deplasirana (naš neuspeo pokušaj da transponujemo način igre Ajaksa!). Uvek je bio najbolji onaj sistem koji je odgovarao mogućnostima igrača!
Česti komentari o defanzivnom i ofanzivnom načinu igre danas su potpuno neprihvatljivi, jer se u savremenom fudbalu tim mora uspešno braniti sa što većim brojem igrača i brzo napadati uz učešće svih igrača. Naravno, ne u bukvalnom smislu reči, ali je neophodno da ekipa bude tako spremna da može igrati na svakom delu terena i u svim pravcima. Dakako, za takvu igru potrebni su što univerzalniji igrači (kao što su Antić, Vukotić, Bora Đorđević, Miša Radaković, Đorđić, Živaljević …) što znači da je prošlo vreme kada su se stvarali igrači — specijalisti po funkcijama. Od sada će i nadalje ostati razlike prema tehničkim i fizičkim svojstvima igrača tj. da li su više za duel — igru, projektovanje njeno ili sam završetak napada.
Igrački potencijal
Nema sumnje da postojeći fond igrača Partizana danas ne zaostaje za kvalitetom nijednog prvoligaškog tima, pa ni aktuelnog prvaka — Crvene zvezde. Tu su pre svega oni provereni asovi sa velikim prvoligaškim iskustvom: internacionalci Paunović, Bora Đorđević, Bjeković, Vukotić, Antić, Bošković, Miša Radaković … Sve su to prevejani igrači, čiji kvaliteti nisu nikad dovođeni u pitanje ali se moglo govoriti o njihovoj fizičkoj spremnosti, trenutnoj formi, rekonvalescenciji ili dužoj pauzi. Oni treba da predstavljaju okosnicu tima, tačnije osovinu oko koje treba da se okreće igra.
Odmah njima uz bok staju Budišić, Kozić, Cvetković, Đorđić, Zavišić i Pejović. Ne treba zaboraviti na velike mogućnosti jednog Živaljevića, darovitog golmana Zlatana Milića, još neadaptiranog Blagoja Istatova, upotrebljivog Golca, brzomislećeg Radojkovića, Cvetanovića, Todorovića …
To je fond igrača koji simpatizerima „crno-belih“ budi smele nade, pa svaka optimistička intonacija u pogledu dalje budućnosti nije preterana. Razume se uz metodičan stručan rad, dobru atmosferu, homogenost, zdrave odnose i punu disciplinu.
Poslednjih godina gotovo svi novinari koji su putovali sa ovom ekipom Partizana bili su prijatno iznenađeni ozbiljnošću, vladanjem, disciplinom, otvorenošću, i skromnošću tih momaka. Možda je među njima najkočeperniji i, na izgled, najbuntovniji Bora Đorđević, ali je on tako i toliko silno urastao u Partizan da neuspehe najteže prima, buni se, protestuje, želi da razbije svaku malodušnost i hoće da svoj tim vidi samo u vrhu.
Navijači su spremni da svoj tonus visoko podignu od besa kada čuju ili pročitaju o tome kako među igračima ne vlada sloga, da su često zeleni od međusobne zavisti, da su bez druželjublja itd. Međutim, ništa nije dalje od istine nego takva tvrdnja za ovu generaciju. Naprotiv, oni su autentični profesionalci uz još jednu prednost: emotivno su vezani za „crno-bele“.
Njima neuspesi nisu oborili čela, već ih teraju na još veći rad, na dalje usavršavanje. Ima situacija kada se talasaju njihovi temperamenti, kada ih jake emocije, odmah posle igre, odvuku u teška raspoloženja, pa ponekad čak i da skoče jake strasti. Ali, sve je to tako ljudski, brzo se zaboravlja i — prašta. Odnosi su zdravi. Ekipa ima kvalitet. Sad je potreban samo rad.
Poslednji neuspesi nisu sa njih stresli zlatno perje žar-ptice!