TRAGOM DOKUMENATA I LEGENDI
Posle velikih igara i još većih trijumfa na internacionalnom planu u 1956. godini (pogotovu onih nezaboravnih 3:0 protiv madridskog Reala) došle su godine oseke — pogotovu na domaćoj sceni. Poslednji veliki trofej u tom desetljeću (1950—60) osvojen je 1957. godine u retko dramatičnom finalu Kupa Jugoslavije, u kome je beogradski Radnički, koji je do odmora vodio sa 3:0, u nastavku pregažen sa 5:3! (o tome smo pisali u prošlom broju). Bio je to četvrti Kup predsednika Tita u našim klupskim vitrinama. Nažalost, posle toga nastupile su godine ozbiljnog „posta“ i „gladi“ naših fudbalera kao uvertira u period najveće slave koji će posle toga nastupiti.
Te četiri sezone — 1957, 1958, 1959 i 1960. — bile su verovatno najtamnije u istoriji našeg kluba i najtužnije u srcima navijača. Partizan je potresla kriza od vrha do dna: smena generacija, grupašenje i razdori u ekipi, podvojenost i nesporazumi u upravi i mnoge druge nedaće sručile su se na naš „crno-beli“ klub.
Prve znake oseke donela nam je takmičarska 1956-57. godina u kojoj smo završili na četvrtom mestu, sa 26 bodova, odnosno sa 13 bodova manje od novog šampiona, večitog rivala Crvene zvezde (!) i sa svega četiri boda više od poslednje Lokomotive (22 boda)! Čak i najneupućenijem delu sportske javnosti (a pogotovu ljudima bliskim klubu) bilo je jasno da ekipu nešto ozbiljno iznutra razjeda i potresa od vrha do dna!
Ipak, kroz tamne oblake koji su se u tim danima nadneli nad Partizan i pretili da ga za duže vreme izbace sa scene velikih fudbalskih zbivanja, kao tračak vedrog neba i nagoveštaj svetlijih, sunčanih dana probijala se — mladost. Bio je to prvi put u istoriji našeg kluba da je na vrata prvog tima odjednom zakucalo 13 juniora, koji su se od malih nogu vaspitavali i školovali u „crno-beloj“ fudbalskoj kući! Uz imena prekaljenih asova i internacionalaca kao što su Belin, Bobek, Milutinović, Zebec, Valok, Herceg, Pajević, Kaloperović, Stojanović javljaju se prvi put široj javnosti malo ili nimalo poznata imena golobradih dečaka Miladinovića, Redea, Jusufija, braće Čebinac, Zovića, Kiša, Blažića, Korena i drugih.
I dok su navijači u neverici rezignirano odmahivali glavom, oni najvatreniji, koji nisu propuštali ne samo mečeve nego ni treninge svih naraštaja Partizanovih fudbalera, uporno su signalizirali i prorokovali:
„Ljudi ne klonite, dođite na Brdo. Videćete nešto neviđeno. Nešto što još nije sazrelo, ali što će uskoro uzbuđivati celu fudbalsku Jugoslaviju. Dođite da vidite Matekalove dečake. One iste koje ste propustili da gledate u juniorskom uzrastu kako melju istokategornike kao valjak. Za godinu-dve meljaće tako isto prvoligaše. Sve bez razlike. Šta ti momčići sve znaju! Već sad su kompletniji fudbaleri od najzrelijih igrača saveznih liga. Videćete, samo još malo da očvrsnu i stasaju…“
Ove poruke nisu ostale bez odjeka. Uprkos tome što je Partizan tavorio od nedelje do nedelje, po pravilu u nepredvidljivom sastavu i formi, jug i sever su svakim danom bivali krcatiji. Matekalovi juniori, koji su se probijali u tim, ostavljali su sve snažniji utisak, vera navijača se postepeno vraćala, mnogi su nazirali skoru — renesansu!
Nažalost, do nje nije došlo tako brzo kao što se moglo očekivati. Ali ne zbog neočekivanih zastoja na razvojnoj putanji poletaraca, već zbog sve otvorenijih i žešćih sukoba starijih drugova. Njihove međusobne konfrontacije i razdori doveli su u narednoj 1958. godini do najdublje krize u dotadašnjoj istoriji kluba. No, o tome u narednom broju.