KROZ NAŠU LUPU
Te nezaboravne večeri u Frankfurtu i zvezde su stale nad stadionom. Jer: jugoslovenska reprezentacija je dostizala najvišu tačku svoje homogenosti, znanja, morala i veštine. To je bio tim pred kojim se moralo ustati u znak poštovanja.
Teško je prisetiti se bilo koje tako odlučujuće utakmice na kojoj su naši fudbaleri tako sigurno držali u rukama svoju sudbinu i usmerili u pravcu punog trijumfa. Uostalom, mi smo i u svetu poznati kao nacija kojoj čas nedostaje pehar, čas vino. Ovoga puta smo imali i jedno i drugo.
I još nešto: fudbal nas je te večeri učinio tako jedinstvenim da smo bili zbratimljeni u Zapadnoj Nemačkoj, Jugoslaviji ili na bilo kojoj geografskoj širini gde je bilo bar nekoliko Jugoslovena. Sve male i velike razmirice nestale su. Bili smo jedno. U radosti pobede i još više u uverenju da možemo daleko da dobacimo.
Samo su nas golovi Bobe Mihajlovića u Firenci (kada smo igrali majstoricu sa Francuzima — 3:2) i pogoci Bobeka, Čajkovskog i Mitića na utakmici u Tampereu, tri godine kasnije (1952), doveli do delirijuma radosti koji je bio sličan ovoj plimi nacionalnog ushićenja.
Kada je minula euforija kojoj smo kolektivno podlegli mnogi prijatelji Partizana su sa setom konstatovali da je to prvi put u poratnoj istoriji našeg fudbala da je ostvaren jedan veliku uspeh a da Partizan u reprezentativnoj selekciji nije imao nijednog svog člana. Istina, to nije bio trenutak za navijačke sklonosti ali kada je sve prošlo ta neprijatna konstatacija je dolazila sama po sebi, bila je prisutna, nametala se…
Sigurno je da takvo saznanje ne godi navijačkome srcu jednog kluba bogate tradicije i moćnog uticaja kakav je Partizan. Međutim, to ne bi trebalo da deprimira prijatelje „crno-belih“ a još manje same igrače. Naprotiv, ova bi trebalo da bude zov za novo dokazivanje, za rad, ozbiljnost i takvu igru koja bi Partizan u nastavku prvenstva vratila u vrh tabele a pojedince učinila ponovo aktuelnim za sastav reprezentacije pred okršaje na predstojećem svetskom prvenstvu.
Pravi sportista je onaj čovek koji nepravdu i nevolje pretvara u podsticaje; koji ne dozvoljava da ga zapostavljanje slomi, već ojača. Partizan i u ovom svom ne tako blistavom trenutku ima igrače međunarodne vrednosti. Na žalost, oni još ne deluju harmonično, nisu svoj talenat digli do reprezentativnog osvetljenja i pored toga im je po potencijalu tamo mesto.
Mi moramo izgraditi prava gledanja na situaciju u kojoj se nalazimo. Neophodno je da postupno destilišemo svoja iskustva, da se prisetimo da nas niko nije mimoilazio kada smo bili moćni, veliki i jaki, kada smo činili pola nacionalnog tima, pa da sebi priznamo da danas naša zastava ne vijori tako visoko. Istina, naš jarbol nije slomljen ali moramo da sažmemo sve svoje snage, da se napregnemo do krajnjih granica, pa da i ova generacija bude zastupljena u reprezentaciji onako kako je to uvek bilo u prošlosti.
Proleće je pred nama. Šansu će imati svaki pojedinac čije ambicije dosežu do reprezentativnog dresa. Treba ih iskoristiti. Put za ostvarenje takvih želja vodi kroz igru kolektiva, kroz ono što će Partizan igrom, kvalitetom i plasmanom pokazati.
Nama nisu potrebni očajnici, već hrabri, istinoljubivi i odvažni momci koji će igrati za vlastitu afirmaciju i uspeh kluba, pa kroz to naterati selektore, štampu i javnost da se određene vrednosti uzmu u pravilnu ocenu. Onda se neće dogoditi da u velikom trijumfu državnog tima osetimo snažnu osetljivost zanemarenih.