Partizanov vesnik

List sportskog društva sa najvećim tiražom u SFRJ

Goran Latifić kapiten Partizanove košarke

od

u

Dvadesettrogodišnji mladić, koji je primio kapitensku traku od Dragutina Čermaka, uspešno predvodi svoje drugove iz bitke u bitku — Zanimljiv put od „izgrednika“ do kapitena

Odlazak Dragutina Čermaka, sredinom prošle godine, u inostranstvo, doneo je našim košarkašima nemalu brigu ko će tog iskusnog košarkaškog reprezentativca i velikog borca zameniti ne samo na terenu već i na položaju kapitena. Liga je bila završena, ali je predstojala turneja na Kubu, gde se nije moglo ići bez najodgovornijeg igrača. Provedeno je glasanje u ekipi i najveći broj listića bio je sa imenom Gorana Latifića, dvadesettrogodišnjeg beka s brojem šest na dresu.

„Da bi se postalo kapitenom u jednoj ekipi, moraju se ispunjavati određene propozicije. Konkretno u mom slučaju tražilo se da igrač ima najduži staž u Partizanu. S tim u vezi i najveće iskustvo, da je dobar drug, da ga saigrači vole i cene, da je na terenu primeran borben da je pravi sportista i naravno kao najvažnije da voli Partizan. Ja sam ispunjavao, po mišljenju mojih saigrača, u najvećoj meri ove uslove i oni su mi poklopili poverenje“, kaže naš sagovornik Goran Latifić.

Početak u sportskoj školi

„Išao sam još u osnovnu školu kada sam saznao da je na Košutnjaku osnovana škola sporta“, priseća se Goran. „U njoj se moglo baviti većinom sportskih igara, ali sam se ja odlučio samo za plivanje. Sećam se dobro da sam zakasnio na prvi čas pa me nisu pustili u bazen pa sam provirio u pokrajnju salu gde je upravo započinjao čas košarke. Da moj dolazak čak u Košutnjak ne bi bilo uzaludan brzo sam se skinuo i zaigrao sa ostalim klincima košarku. Dve godine proveo sam u školi sporta, ali zbog njene velike udaljenosti od kuće a s druge strane i zbog moje velike ljubavi prema crno-beloj boji, odlučio sam da se upišem u Partizan i tako da u njemu treniram.

Tako je Goran Latifić već 1965. godine postao član košarkaškog kluba Partizan. Odigrao je mnogo utakmica za juniorsku ekipu i bio na pragu osvajanja titule državnog prvaka 1968. godine kada je s drugovima juniorima zauzeo „samo“ drugo mesto.

„Taj potez u finalu juniorskog prvenstva i poslednja utakmica, posle koje smo 1971. napustili 1. ligu, uticali su na mene u tolikoj meri da nisam uspeo da obuzdam svoja osećanja, već sam preda svima zaplakao“, dodaje s tugom u glasu kapiten „crno-belih“. „I danas svaki poraz svoje ekipe veoma dugo i bolno proživljavam.“

Danas Goran ima najduži igrački staž u Partizanovoj ekipi; tačnije recimo šest prvenstvenih sezona.

„Najveći uspeh“, kažem, „postigli smo, mislim na moju generaciju prošle godine osvojivši treće mesto u veoma jakoj ligaškoj konkurenciji.“

Igrač bez straha i kompleksa

Goran je veoma brz košarkaš, prodoran, bez straha i kompleksa. Često se upušta u direktne napade pod protivnički koš ne plašeći se visokih centara i njihovih, „rampi“ najčešće u trenucima kada su njegovi drugovi neodlučni u napadu. Spreman je da na terenu gine, da se bori za svaku loptu.

„Pogotovo kao kapiten moram uvek biti spreman da se bacam na parket, da požrtvovano i borbeno igram, kako bih na delu dao primer svojim saigračima. kako bih uticao na njih da se do maksimuma zalažu i da u kriznim trenucima ne gube veru u sebe“, objašnjava on.

Latifić se veoma retko odlučuje na udarce izdaleka. „Znam“, kaže on, „da u Partizanu ima puno boljih „šutera“ od mene pa im taj deo zadatka drage volje prepuštam. Moje oružje su takozvani „ziceri“ jer, imam veoma dug i čvrst korak koji mi takvu vrstu igre omogućava.“

Goran je veoma samokritičan mladić, naročito kada priča o periodu u kojem je važio u ekipi za jednog od najboljih „izgrednika“. O čemu se radilo: smatrao je da ga kao mladog i perspektivnog igrača zapostavljaju, maštao je o reprezentaciji, za čije je selekcije odigrao petnaest mečeva. Međutim, postao je na vreme svestan da su mu ambicije prevelike i neostvarljive.

„Bio sam klupski igrač“, i ovo su Latifićeve reči, „koji je verovao da može više da pruži samo u klubu, ali to je prošlost i sada mi je najveća želja da u Partizanu završim karijeru i da onda kažem zbogom košarci. Neću je ni tada potpuno napustiti, jer posle tolikih godina to ne bih bio u stanju, već ću ostati kao član kluba, a možda i uprave. Nisam nikad razmišljao da se posvetim trenerskom pozovu ali kad bi se to nekim slučajem dogodilo, najviše bih voleo da radim sa najmlađima koji se tek upoznaju sa ovim izuzetno lepim i dinamičnim u sportom.

Sport i fakultet

Goran je ne samo primeran sportista već i vrlodobar student. Nalazi se pri završetku studija na Ekonomskom fakultetu.

„Redovno sam izlazio i polagao ispite sve do one nesretne 1971. godine, kada smo ispali iz 1. lige i kada smo preko leta kada se prvoligaši odmaraju, morali da igramo u 2. ligi. Tada nisam dao ni jedan ispit i izgubio dragocenih godinu dana. Želja mi je da u što kraćem roku položim sve preostale ispite i da upišem postdiplomske studije ili eventualno odem u inostranstvo na specijalizaciju“. Upoznao nas je sa svojim planovima. „U Partizanu se mnogo trenira, čak i po dva puta dnevno, pa mi to oduzima dosta vremena, najčešće učim u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim časovima. Nedavno sam dao dva ispita pa se trenutno odmaram. Ne uspevam da redovno pratim predavanja, ali sam u toku svih zbivanja na fakultetu. Na turneje uvek ponesem knjigu, da me ne peče savest, ali ne stignem često ni da je otvorim!“

Otkada igra za prvi tim imao je niz lepih putovanja u mnoge evropske i daleke zemlje i o tome kaže:

„Zahvaljujući košarci obišao sam skoro sve zemlje Evrope, a naročito su bile interesantne nedavno organizovane turneje na daleku Kubu i Filipine. Od svih gradova u kojima sam boravio izdvojio bih Hong-Kong i Barselonu.“

Rođeni brat — suparnik

Porodica Latifić, koja pored Gorana ima još dvoje dece, nikad nije pokazivala neki izuzetni afinitet prema sportu.

„Moje roditelje nikad nije posebno interesovao sport, a naročito moju najstariju sestru. Ni danas niko od njih ne navija za Partizan, jer je u suparničkom taboru, u Crvenoj zvezdi, moj mlađi brat Zoran student saobraćajnog fakulteta.“

Iako Goran najveći deo vremena provodi uz košarkašku loptu i udžbenike, pronalazi trenutke u koje posvećuje beletristici i dobroj muzici.

„Redovan sam posetilac Atelje 212 i ne propuštam ni jednu predstavu“, rekao nam je.

Naravno, trudi se da pronađe dosta vremena i za svoju devojku, Jasminu Ostermanović, bivšu klupsku drugaricu, a danas koleginicu sa fakulteta, sa kojom se upoznao pre tri godine.

Jasmina kao bivša košarkašica, shvata moje obaveze i veliku okupiranost. Nisu joj baš najsimpatičnije moje duge turneje, ali zato gledam da je po povratku obradujem kakvom sitnicom iz zemlje u kojoj sam boravio“, smešeći se dodaje Goran.

Mesečno Goran Latifić prima na ime hranarine 1.800 dinara, pa je tako materijalno manje-više nezavisan od roditelja. Maja meseca prošle godine postao je vlasnik zelenog Fijata 127 koji mu, nesumnjivo, pomaže da na vreme stigne i pa treninge, i na utakmice, i na fakultet i na sastanak s devojkom.