Amaterizam — neamaterizam: Šta je i kakav naš samoupravni amater
„Reamaterizacija sporta“, „amaterizam je osnova našeg fiskulturnog pokreta“, to su parole dana. Sa razlogom uostalom. Novca u sportu ima mnogo, previše. A za profesionalizam u sportu govore da je isto što i prostitucija u ljubavi: kad se novac pojavi u ljubavi ona umire, a tako i čist sport!?
Načelo amaterizma je društveno zdravo, jedino moguće, kad je reč o masovnom sportu. Ali jugoslovenski sportisti, među njima i „Partizanovi“ takmiče se u međunarodnim borilištima sa predstavnicima zemalja koje su mnogo razvijenije, dakle i bogatije od nas. Pa čak i u tako bogatim društvima sportisti, vrhunski takmičari, atletičari, plivači, rukometaši, odbojkaši nisu čisti amateri. Dobijaju pomoć za pojačanu ishranu, odlaze na duže zajedničke pripreme, daju im specijalne nagrade, poklone, olakšice svake vrste od ispitnih rokova do koncesija za benzinsku pumpu — što je unosan posao itd. U socijalističkim zemljama sportisti, dobijaju, prema kategorijama javno određene stipendije i ceo niz materijalnih, stambenih, društvenih „privilegija“.
Buržoaska pregrada
Sportista koji trenira 10 puta sedmično i jedanput se takmiči troši dva do dva i po puta više kalorija od nesportiste. Trebalo bi mu dakle toliko puta više sredstava samo za „telesnu reprodukciju“. Mlad radnik, učenik, student odakle da nađe ta sredstva?
Amaterizam je pojam, pregrada koju je aristokratija a zatim mlada buržoazija s početka našeg veka u stvari smislila da bi se sportom mogli da bave samo bogati: toliko bogati da im niko nije trebalo da „doda“ za hranu ili neke posebne uslove. Sa tim smo i teorijski i politički i praktično odavno na čisto. Nećemo dakle buržoaski amaterizam uvažen od osnivača savremenih olimpijskih igara barona, podvlačimo barona Pjera de Kubertena, koji je razmišljao onako kako je mogao. klasno opredeljeno kao gospodin baron (ne treba mu zato ipak odricati zasluge za obnovu Olimpijskih igara!)
Sve čisto — jasno — javno
A kakav je dakle nas socijalistički samoupravni amaterizam?
On je pre svega samoupravan ili bi trebalo to da postane.
Šta to znači? Znači da su stipendije, hranarine, pomoć, podstrek, stimulaciona davanja tačno određena i javna. Zna se ako je sportista postigao takve i takve rezultate, onda mu sleduje takva i takva stipendija; jer taj nivo rezultata zahteva takav trening, toliko „jak“ rad. To se danas sa znatnom sigurnošću može odmeriti. Sportska organizacija, na osnovu stručnih ocena dakle, donosi pravilnik koji važi za celu zemlju. Prema tom pravilniku se, u okvirima sportskih klubova izvesnog kvalitetnog nivoa, dodeljuju takve i takve stipendije. Sve čisto i jasno. I samoupravno — dakle javno — jer se o visinama tih rezultata i stipendija svi dogovorimo a onda ih se i svi pošteno pridržavamo. Nikakvi menadžeri, mešetari, tehnički direktori, niko na svoju ruku, po svojoj odluci ne može iz levog džepa da izvadi pare i tutne ih sportisti.
Druga bitna karakteristika našeg amaterizma proizilazi iz našeg društveno-ekonomskog sistema. Niko ne žali one razumne sume novca koje ulažemo u poboljšanje rezultata. Ali u ovom samoupravnom socijalizmu niko ne može da živi od tuđeg rada, i samo i jedino od kamata. Kako bi uostalom amater mogao toliko i da uštedi? Mi dakle sportistu pomažemo ne samo zato da bi postigao visok rezultat — jer to u stvari i ne bi bilo naročito humano — nego više zato da mu omogućimo da se, u to isto vreme, osposobi za neku profesiju; za onaj mnogo duži period života koji ga čeka posle sporta. Neka to kvalifikovanje za VK radnika, sticanje te diplome i potraje nešto duže, ali on — sportista mora imati „nešto u rukama, tačnije u glavi“ za duge godine koje ga čekaju u kasnijem životu. Nećemo dakle da fabrikujemo divove telom i kepece duhom.
Rani radovi
Da bi se to uskladilo, svetska nas iskustva uče, potrebno je početi sa sportskom aktivnošću, vrlo, vrlo rano. Sportisti koji započinju trening još kao deca, dostižu vrhunac rezultata već pre ili oko dvadesetih godina. Tada je mogućno održati ravnotežu između učenja — kvalifikovanja i treninga, jer takav mladić ili devojka u stvari ima samo dve obaveze: sport i obrazovanje. Ako njegova takmičarska aktivnost, sa visokim zahtevima u treningu potraje preko 25 godina onda takav sportista neminovno osniva porodicu, preuzima nove odgovornosti u životu i ne može više da živi kao kad je imao 18 godina. Njegovi materijalni zahtevi, vrlo prirodno rastu, on, hteo ne hteo, postaje neamater ili profesionalac. Klub, ekipa, kojoj je takav takmičar potreban onda automatski, jer želi da ga zadrži, daje mu sve više sredstava, prestaje da se brine o njegovom školovanju jer smatra da se „iskupio“ novcem.
Odgovornost funkcionera
Nova sportska praksa traži dakle izrazito pojačanu samoupravnu javnost u dodeli stipendija i istovremeno nove vaspitne obaveze trenera i funkcionera klubova. Ta odgovornost ne zahteva samo postizanje najvišeg rezultata uz dogovorena davanja, nego i neprekinutu brigu da naš sportista stekne obrazovanje i kvalifikaciju za kasniji život. Od sada drugovi funkcioneri neće moći da lupkaju blagonaklono amatere-asove po ramenu i da im povremeno tutnu neku paru; napola krišom kao da to nisu klupske, društvene pare; od sada funkcioner odgovara moralno i politički ne zato da sportisti njegovog kluba postižu pobedu po svaku cenu nego pre svega da budu i dobri učenici danas i pravi ljudi sutra.
Odista ne bi se inače mogla naći nikakva svrha sporta za koji smo oduvek deklarativno uticali da ima presudnu zdravstvenu, odbrambenu, rekreativnu, a kad je reč o mladim ljudima pre svega vaspitnu ulogu.
— Sergije Lukač, potpredsednik JSD „Partizan“