Zeleni hangari i uski čamci privlače mlade, ali Partizan nije u mogućnosti da primi sve one koji bi želeli da se bave ovim sportom
Veslači su probudili Adu Ciganliju iz njenog zimskog sna. Kraj hangara u kojem je smešten veslački klub „Partizan“ užurbanost i živost.
Šesnaest početnika u velikom školskom čamcu prvi su zamočili vesla u mirnu dobroćudnu Savu. Šum zaveslaja prekida glas nezadovoljnog trenera. Preko zime se mnoge stvari zaborave. Ali sezona, ona prava, tek počinje. Pomanjkanje tehnike ovi vižljasti i golobradi momci nadoknađuju velikom željom da što više nauče od trenera koji obučava ne samo početnike već i juniore i seniore, a da za to nema nikakvu novčanu nadoknadu! Ali treneri, na to izgleda i ne misle, pogotovo kada ih zahvati žar rada sa mladima koji od svojih učitelja žele da za samo jedan trening isisaju sve „mudrosti“ veslačkog umeća.
Razgovor o sadašnjem trenutku veslačkog sporta u Partizanu stoga nije slučajno započeo na temu: materijalni uslovi i veslanje.
Naši sagovornici, članovi uprave Veslačkog kluba Partizan, drugovi Jože Ropret i Aleksandar Krajačević kao da nisu baš mnogo voljni da razgovor započnu o tome. Ali ako baš i nastojimo da pomoću nje nešto dokazujemo ništa nećemo dokazati. Jer kako objasniti tako izuzetno interesovanje za veslanje uprkos najskromnijim sredstvima sa kojima klub raspolaže. Dobra saradnja sa drugim veslačkim klubovima reguliše nedostatak materijalnih i finansijskih sredstava koje su hronično prisutne kada je u pitanju veslanje. U zimskim mesecima koristi se veslaonica veslačkog kluba „Crvena zvezda“. Saradnja sa ovim klubom je zaista takva da zaslužuje samo pohvale. SOFK-a Srbije nam je pomogla da nabavimo četverac sa kormilarem koji je uvezen iz Zapadne Nemačke. Veslački klub „Partizan“ je uložio 50 odsto a 50 odsto je dala SOFK-a.
Pa, ipak, izvori finansiranja postoje. Prošle godine smo za kvalitet dobili pomoć od 2 miliona starih dinara. Od članarine koju naši članovi veoma disciplinovano plaćaju ubere se oko 2,7 starih miliona.
P. VESNIK: Jeste li zadovoljni prošlogodišnjim rezultatima kluba na sportskom polju?
KRAJAČEVIĆ: Na državnim prvenstvima smo postigli dobre rezultate. Naši veslači osvojili su tri srebrne, jednu bronzanu medalju i jedno peto mesto koje je osvojio naš osmerac. U našem osmercu inače vesla pet mladića koji su kandidati za državnu reprezentaciju.
P. VESNIK: Da li ste zadovoljni radom Društva i odnosom prema veslačkom klubu?
KRAJAČEVIĆ: U potpunosti. Razumevanje i pomoć u okviru raspoloživih sredstava uvek su bili pravovremeni.
P. VESNIK: Koje su kategorije mladih članova veslačkog kluba?
KRAJAČEVIĆ: Uglavnom se oni regrutuju iz đačke i studentske omladine. Radničke omladine je mnogo manje. Prosto je nemoguće zadovoljiti interesovanje koje kod mladih postoji za ovaj sport i sve to uskladiti sa materijalnim mogućnostima. Naročito smo deficitarni sa sportskim rekvizitima koji su potrebni za rad početnika. U prvom redu mislimo na nedostatak školskih čamaca u kojima započinje „abeceda“ veslanja.
Drug Aleksandar Krajačević je na kraju istakao da je veoma nezadovoljan činjenicom da se popularizaciji veslanja u nacionalnim okvirima ne poklanja skoro nikakva pažnja. Politika nekih javnih sredstava informisanja ide čak više na ruku popularizaciji inostranog veslačkog sporta, umesto našeg. Kad naša televizija prenosi tradicionalnu trku osmeraca Oksforda i Kembridža ona time ne doprinosi popularizaciji veslačkog sporta u Jugoslaviji. Tim pre što do sada nikad nije prenosila takmičenja naših veslača. Na državnim prvenstvima, razume se. Zašto?